Nije to znak jednakosti, nemoguće je uspoređivati najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa s “običnom” utakmicom u play-offu Lige prvaka, kao što je teško nemoguće staviti u istu rečenicu Velikog Žutog i s jednim igračem, ne samo Dinamovim. Međutim, gledajući ovu utakmicu baš kao da smo opet proživljavali neke sjajne trenutke s Mundijala i kao da smo na trenutke u nogama Izeta Hajrovića vidjeli čaroliju nenadmašnog Robija.
Primjer iz Rusije
Najavljivali su iz Dinama da im je vatreni put u Rusiji primjer kako se i oni moraju ponašati, kako moraju biti ponizni i ići korak po korak do Lige prvaka. Baš su u Bernu izgledali poput Hrvatske u nekim utakmicama Mundijala. Recimo, u onoj protiv Engleske. Brzi gol u njihovoj mreži, pa još nekoliko prilika u kojoj je suparnik mogao doći do nokauta. A onda preokret rezultata i dojma, zamalo i pobjeda! Dinamo prije pet-šest, 10 godina, ovu bi utakmicu izgubio sa 3:0, 4:0.
Nakon tog prvog pogotka, raspali bi se Modri, uhvatila bi ih panika, odnijela bi ih voda nepovratno. A ovaj je Dinamo, eto, izronio iz očaja, zabio, mogao i pobijediti. Kad su Modri bili na dnu imali su “svog Subašića”, Zagorca, koji ih je vadio i spašavao, a onda su u stilu Srebrnih oživjeli, probudili se i preživjeli. To je taj karakter o kojem i Bjelica stalno priča, to je nova odlika Dinama, odlika koja može donijeti Ligu prvaka. Kad preživite takvo što, onda obično dođete do finala Mundijala. Ili do Lige prvaka.
A onda taj Hajrović. Kažemo, s Prosinečkim je grijeh ikoga uspoređivati, međutim nije puno igrača nakon Robija u Dinamu dalo onakvu loptu za gol, niti ih je puno napravilo onakav lažnjak, bacilo na tlo suparničkog braniča kao da je jadnik prvi put stao na teren. Da je ta lopta ušla u gol, da nije stala na stativi, bio bi to jedan od najljepših, najmagičnijih Dinamovih golova u europskim utakmicama.
Neshvaćeni umjetnik
U čitavoj je priči dodatna poveznica Hajrovića i Prosinečkog što je Veliki Žuti sad izbornik selekcije za koju Hajrović igra i nije ga pozvao za sljedeću reprezentativnu akciju. Neobično, znamo da Robi voli takve znalce, da obožava umjetnike, da bi po svom nogometnom shvaćanju mijenjao 15 pretrčanih kilometara za jednu takvu Hajrovićevu loptu. Neobično je i to da su ljetos u Maksimiru razmišljali hoće li Hajrovića zadržati ili mu se zahvaliti na suradnji jer puno košta. Na kraju je ostao, bila je to odlična odluka. A Hajrović je očito - neshvaćen. Ima svoje mane, ponekad je sebičan, ponekad ne isprati akciju u defanzivi, ali ovakvi potezi dižu publiku na noge, oduševljavaju. Jedan, ono dodavanje za Oršića na kraju, mogao bi donijeti i Ligu prvaka, valjda je ta stativa neće odnijeti. Ne bi bilo u maniri Hrvatske u Rusiji!