Nakon devet godina nije se promijenio. Ovaj Rumunj čak je i kondicijski spreman. Florin Cernat u srpnju 2010. “spakiran” je u automobil iz mariborskog hotela Habakuk s kartom u jednom smjeru za turski Karabuk. Poslije devet godina opet smo se susreli na istom mjestu na Mariborskom Pohorju. Samo su se uloge i razmišljanja malo promijenili.
- Moram reći, bio sam ljut kada sam odlazio. Nije mi bilo svejedno. Htio sam ostati u Hajduku, ali nije bilo izbora - ispričao nam je Cernat.
Florin je danas sportski direktor malog kluba Voluntari iz Bukurešta. Kažemo malog, jer nije uz bok velikanima u Rumunjskoj.
- Prvoligaši smo, ali skroman nam je budžet. Nemamo mi novca za kupnju igrača Hajduka. Inače, u Rumunjskoj nije dobra situacija u financijskom segmentu. Samo četiri kluba imaju novce. Steaua, CFR Cluj, CSU Craiova i Dinamo Bukurešt. Nema Dinamo rezultat zadnjih godina, ali oni su uvijek klub tradicije i statusa.
Cernat se prošle godine oprostio od nogometa, u 38. je objesio kopačke, a još je mogao…
- Mogu ja i danas, još bih barem jednu sezonu mogao odigrati. Bilo je čak i ponuda od drugoligaša, ali rekao sam “dosta je”. Ostavio sam se igranja, ali odmah sam uskočio na poziciju sportskog direktora. I nije jednostavno, lakše je biti igrač.
Ostavio se igranja, ali nije imao oproštajnu utakmicu. A velika mu je želja.... Htio bih s nekadašnjim suigračima napraviti spektakl za oproštaj.
- Planiram u Bukureštu organizirati oproštajnu utakmicu sa svojim prijateljima. Pozvat ću Sablića, Antu Rukavinu, Mafru Hrgovića, Marisa Verpakovskisa, pa igrače iz Kijeva. Od Milevskoga preko Šovkovskog, Alijeva do Rebrova. Ima tu veličina s kojima bih se rado zadnji put vidio na terenu - pričao nam je Cernat na Pohorju.
- I u Hajduku imam prijatelja, od Sizgorea preko Čolaka do mog Kreše Mikulandre. Igrače ne znam, odavno sam otišao, nije se nitko mogao ni zadržati u klubu.
Pamti Cernat splitske dane. Dapače, godine. Prve sezone je bio “desetka”, druge je nosio dres s brojem 50. Dvije sezone proveo je na Poljudu, najdraža mu je utakmica sa Sampdorijom.
- Taj susret s Talijanima ostao mi je upamćen po atmosferi. Najboljoj koju sam ikada osjetio u karijeri. Navijači su ono prvo na što pomislim kada se mi netko spomene Hajduk. Jedino mi je žao što mi je malo fotografija ostalo iz tog doba. Nemam slika iz Hajduka.
Nezaboravne godine
Nedostaju mu u hotelu u Galatiju, njegovu rodnom gradu gdje mu obitelj vodi turistički biznis.
- Na trećem katu imam i dres iz Hajduka. Uz ostale dresove klubova iz moje karijere. Nisam Hajduk nikada zaboravio. S Voluntarijem smo na pripremama u Zreču podno Rogle, ali morao sam do Pohorja da vidim kako Hajduk diše. I odmah sam sretniji i zadovoljniji kada se sjetim nekadašnje atmosfere. Dvije godine koje nikada neću zaboraviti, to su za mene Split i Hajduk.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....