Ima aduta na obje strane, ali snop reflektora usmjeravamo na dvoboj na sredini terena, sudarat će se i nadmetati Nikola Moro u dresu Dinama i Toma Bašić na suprotnoj hajdučkoj strani, piše Slobodna Dalmacija.
Obojica majstori nadigravanja s posebnim naglaskom na izvođenje prekida, te izravnih slobodnih udaraca na gol. U svom magičnom šeširu kriju raznovrstan repertoar iznenađenja za protivničke vratare.
Moro će napuniti 20 za mjesec dana, Toma je 21. rođendan proslavio u studenom.
Život piše romane, znamo odavna, a baš ova dvojica neospornih talenata imaju svoju posebnu priču. Na razini stereotipa kako Dalmatinci sve češće i rado igraju za Dinamo, baš kao što Zagrepčani nose Hajduka.
U ovom slučaju može se reći kako su obojica kao dječaci bili - hajdukovci, samo što je Solinjanin Moro zarana s Jadra potegao u Dinamo. U Hajduk kao dječak nije došao jer je obitelj zaključila da će u Dinamu imati bolje uvjete života i napretka. A bio je već takav talenat da je Solin kao matičnu sredinu prerastao.
I jedan i drugi vezani su uz ime Gorana Vučevića, tadašnjeg sportskog direktora Hajduka. Koliko god se “mirisi, zlato i tamjan” što ih je Vučević donosio u Solin nisu dojmili Mora, niti je nadmašio sve što im je Dinamo već nudio, toliko je Vučević uspio u Zagrebu otkopati nebrušeni dragulj – Tomu Bašića.
Toma je otkad zna za sebe, kao zagrebački klinac u Dubravi, tamo gdje je okretište tramvaja, sanjao o – dresu Hajduka. Obiteljski zavjet. Bašići su porijeklom iz Pirovca...
Zoran Vulić ga je iz Zagreba zvao u mladu “repku”, a Goran Vučević ubrzo da se ušulja u mlade snage “bijelih”. Nitko sretniji od njega. Bome se pokazao, tuče haubicama, Vučević je bio u pravu vjerujući svojim skautima.
Nije privolio Mora, ali je zato otkrio Tomu Bašića. Moro i Bašić nam nude stereotip “modrih” i “bijelih” u najnovijem izdanju. Nikola Moro za Dinamo, a iz Solina, kao nekoć Joško Jeličić, kao Sinjanin Slaven Zambata. Ili Vilson Džoni s Meja.
Toma Bašić za Hajduk, a iz Dubrave, kao nekoć Niko Kranjčar što je nosio bijeli dres, da o fetivim Zagrepčancima Zlatku Papecu i napose legendi Bernardu Vukasu ni ne govorimo...