Predrag Mijatović (51) u Splitu, svaki put iznova drago nam je susresti dobrog sportskog prijatelja, velikog nogometaša, nesuđenog igrača Hajduka iz nikad realiziranog transfera iz Budućnosti u bijeli dres krajem osamdesetih, piše Slobodna Dalmacija. Prepoznaju ga dok pričamo, zažele se slikati, Peđa je uvijek pristupačan i dobro raspoložen, rado izlazi ususret, baš je ambasador dobre volje: ljudi to nepogrešivo osjete.
Bivši sportski direktor Reala, nije mala stvar ili zlatni „Čileanac” svjetski prvak iz 1987. iz sastava bivše zajedničke države. Kako god okrenuli velika je faca i gušt je s njima popričati o svemu, pa i o davnim temama koje nikad ne zastarijevaju... Što to ima, a što se nije dosad ispričalo, pitamo se, ali uvijek ima novog, neispričanog za staviti na papir:
- U Splitu sam ponovno s velikim zadovoljstvom, stigao sam na ženidbu mog velikog prijatelja Zdravka Marića, ajde da smo i to dočekali, pa da se oženi. Velika mi je čast – kazuje Peđa.
Sastali smo se utroje kraj Tommyja na Splitu 3, s nama je i Zdravko, gušta sve to slušat. I naglasit ulogu Tomislava Mamića koji se zaljubio u projekt i Tommy svima nadima jedra.
Sportske igre mladih, pardon Plazma Sportske igre mladih, da ne smetnemo Plazmu, pozadina su cijele priče, a Mijatović je već 13 dugih godina neumoran promicatelj rečene manifestacije koju ni korona nije zaustavila, te ona i dalje bubri i cvjeta. Marić pak, ususret vjenčanju uvijek ima posla, dočekati Mijatovića, zahvaliti Čeferinu, poslati poruku Rummeniggeu da dogovori sastanak krajem rujna u Budimpešti.
Pušta nas da pričamo, a kako je to svojedobno Mijatović ušao u priču Plazma Sportskih igara mladih zanima nas:
- Zdravko ima tu moć da kad želi do nekoga da dođe, do koga mu je naročito stalo, onda to i uradi. Bilo je to 2007. godine, bio sam sportski direktor Real Madrida, povezali su nas zajednički prijatelji Slaviša Jokanović i Mario Stanić koji su tada igrali u Chelseaju. Kad smo se svi zajedno našli odmah se automatski na prvom susretu rodila pozitivna energija. I tako ja i danas pomažem da Igre rastu i to ide fenomenalno dobro i veće su i sve bolje organizirane i meni je pravo zadovoljstvo da sam član te familije...
Rekoste Mario Stanić, eno ga u Hajduku sada?
- Pa znam, javio sam mu se, njemu je derbi, nama vjenčanje, poklapa se jedno s drugim, ali u kontaktu smo, možda se vidimo. Uglavnom, što sam htio reći, e da, naše je prijateljstvo, Zdravka i mene u međuvremenu samo očvrsnulo. I s Tomislavom Mamićem sam postao vrlo blizak i prijatelj, jer se i Tommy zaljubio u Igre i voli Zdravka i pomaže.
Bili ste i lani na zatvaranju Igara na splitskoj Rivi?
- Zadnjih godina sam redovit u Splitu, ovog ljeta je zbog korone bilo drugačije, ali evo me na Zdravkovu vjenčanju, uvijek je neka prigoda. A to što su održali i sačuvali Igre u doba korone izaziva poštovanje i divljenje.
Nego, ono što nas kopka oduvijek, pa da vas ovako u četiri oka pitamo, jeste li stvarno bili hajdukovac?
- Jesam.
Kružila je priča tada, osamdesetih, kad su vas Jurica Jerković i Paško Viđak dovodili u Hajduk da ste navijač „bijelih” i da vam je kod kuće u stanu, u Titogradu, pardon Podgorici bio poster Blaža Sliškovića?
- Za poster baš i nije točno, hahaha, ali da sam bio navijač Hajduka to je živa istina. I nikad to nisam krio. Kao klinac, na igralištu 'ko voli „fudbal” zna da se poistovjetiš s idolom, zabiješ gol, pa trčeš, vičeš. E, ja kad bih zabio, ja sam bio Šurjak! Dvojicu sam obožavao, Ivicu Šurjaka i Marija Kempesa.
Zbog duge kose?
- Pa da, imali su nešto posebno, daš gol, slaviš, vijori kosa iza tebe...
Zna li Šurjak za to?
- Zna on to. Jednom, prije već mnogo godina kad smo se vidjeli, otkrio sam mu – smije se Mijatović.
A kako je bilo s prelaskom u Hajduk?
- Pa bio sam već jednom nogom tu. U Hajduku.
To se zna, ali mi bismo malo detalja...
- Jurica Jerković je preminuo lani, je li tako, čuo sam, na žalost... Pa bilo je sve gotovo, financijski je sve bilo ispoštovano, oni su dali kaparu koju smo mi, moja familija, kasnije, kad smo se predomislili, pošteno vratili.
Nećemo o cifri?
- Nećemo, naravno. Ali, sve je vraćeno, do posljednje marke, tada su bile aktualne njemačke marke... Sve je vraćeno, Jerkoviću lično. Mi smo se i kasnije sreli i pričali iznova o svemu, pa koliko god je Jerković bio strašno ljut na mene i mog oca Miodraga što smo promijenili odluku, sav je novac pošteno vraćen i odao nam je priznanje zbog toga. Normalno je da smo tako postupili, mada ništa nije bilo potpisano.
Jerković je htio u Hajduku Savićevića, pa onda okupiti „Čileance”?
- Pa da, Jurica je imao sjajnu ideju, bili su blizu i Davoru, Šukeru. Prvo su htjeli Savićevića iz Budućnosti, pa kad su vidjeli da ne mogu, krenuli su po mene.
Otac Miodrag je...
- Navijač Partizana, ali nije to bilo bitno. Mi smo se bili odlučili za Hajduk.
Zašto ste se predomislili? Nailazila su ratna vremena?
- Znate kako, Partizan je uvijek imao ljude iz redova vojske, dali su nam tu važnu informaciju. Kao sad se sjećam, poručili su kako će „uskoro biti promjena u strukturi zemlje, države”. Baš tako. I da znamo što nam je činiti.
Dobra formulacija kao najava rata. Tako ste zaigrali za Partizan na utakmici kad su navijači Hajduka zapalili jugoslavensku zastavu u Poljudu, evo točno u rujnu prije 30 godina?
- U tom trenutku smo načas bili šokirani, ali dešavalo se štošta po stadionima u ta doba, navijači Hajduka su poznati kao strastveni i fanatični, mi smo pobjeđivali, oni iznervirani utakmicom ušli u teren... Sve mi je to jasno. Ja se nikad nisam bavio politikom i svuda želim stvarati prijatelje. Gdje god sam se pojavio naišao sam na poštovanje svih ljudi, ne samo suigrača. I to mi mnogo znači. Pa 1994. sam došao u Valenciju u hotel gdje je Hrvatska igrala jednu od svojih prvih utakmica da pozdravim prijatelje. U Beogradu je to tada odjeknulo maltene kao da sam izdajnik.
Danas, partizanovac i navijač Reala?
- Da, oboje, ali baš sam žestok, ludački navijač Reala! Trenutno radim u Madridu kao sportski „consulting”, savjetujem u projektima, a ako se ukaže prilika da opet budem u strukturama Real Madrida, rado bih opet u tu avanturu.
‘Puno dugujem Poklepoviću‘
- Mnogo dugujem Stanku Poklepoviću, a i on je, na žalost preminuo. Stanko je došao u Budućnost kao novost, rekao bih prvi trener sa strane, a da nije netko iz Crne Gore. Mnogo novih vježbi, mnogo igranja s loptom, pridonio je da se razvijamo i educiramo. A ja sasvim mlad. Onako simpatičan kakav je bio, nakon pet-šest dana vježbanja mi je prišao i po dalmatinski rekao:
„Asti gospe, ti si dobar igrač, ti ćeš meni igrat!” I stavio me na debi u Rijeci i mi ostali neriješeno, to je bilo čudo.