Došao je do Rujevice sam, nije mu to bio nikakav problem. Na slobodan dan, dan nakon posljednjeg, 20. kola ove kalendarske godine i vrlo važne pobjede nad Istrom 1961 u kojoj nije bio strijelac, niti je, baš kao i cijela momčad, odigrao utakmicu za pamćenje. To već dovoljno govori o osobi, odnosno, o njenom karakteru. Oni koji ga bolje poznaju, reći će da je on jednostavno takav. Sve što radi - radi kako treba, maksimalno, predano, profesionalno.
On je Josip Drmić, najbolji strijelac HNL-a ove polusezone, brojčanik se zaustavio na broju 14. I to kakvih 14 pogodaka, teško bi bilo izabrati koji je najljepši, onaj kad je Simića nasred Poljuda poslao “po ćevape” ili, pak, onaj u Maksimiru, gdje je kroz “lunapark u mjestu provozao” Theophilea-Catherinea i zatim udarcem skinuo “paučinu” u vrhu mreže nemoćnog Livakovića...
Riječko blago
On je blago koje je Rijeka pronašla na dnu La Manchea ili Doverskih vrata, kako Otočani nazivaju kanal između Velike Britanije i ostatka Europe. Sam je u nekoliko navrata, pa i ovaj put, istaknuo koliko mu je značio taj poziv. Ispadanjem Norwich Cityja u Championship završile su i njegove igre, nije dobio niti minute, čak nije bio niti na klupi momčadi. Bio je sam, zaboravljen. Kad si na vrhu, reći će, svi te zovu, kad si na dnu, rijetki te se sjete... Nogomet valjda, između ostalog, i jest zato najvažnija sporedna stvar na svijetu, često se u tom profesionalnom svijetu milijuna mogu povući paralele sa stvarnim životima navijača, onih zbog kojih se nogomet igrao i postao ono što je danas.
Kod Drmića nema odgovora između, sve što radi - radi kako treba, maksimalno, predano, profesionalno. On sam najbolje zna koliko je teško bilo svladati Istru i koliko se momčad, s njim na čelu, mučila na terenu.
- Imao sam neke prilike, pogotovo onaj slobodan udarac, pa onda nešto “otpadaka”, više nego pravih šansi, i to bi bilo to. Nismo nešto specijalno igrali, niti sam ja nešto dobro kreirao prema naprijed da dođem do tih prilika. Bilo je nekih šansi koje smo mogli sa strane bolje ubaciti, ja sam često bio sam, no lopta nije dolazila. Neki put me takve stvari razočaraju, znam da možemo puno bolje, puno jače. I ta Istra je pokazala da nismo pravi, A trajalo je to skoro cijeli mjesec. Krenuli smo u sezonu kao strojevi, počeli odlično i onda smo nekako stali. Mislim da će odmor svima dobro doći, ali svi moramo imati u svojim glavama da to još sve nije dobro, da imamo još puno toga za popraviti.
Drmić je jedan od onih igrača koji uvijek radi razliku, kako na terenu, tako i izvan njega. Dovoljno je toga u karijeri prošao, na kraju krajeva i zaradio, da može, ako to baš želi, već sada “okačiti kopačke o klin”. Tradicionalno zahtjevna riječka nogometna publika prigrlila je Drmića baš kao da je rođeni Zamećanin ili je barem odrastao u nekom od riječkih kvartova, a ne u nekoj dalekoj Švicarskoj.
Nema opuštanja
Kod Josipa, kada je nešto što voli u pitanju, a nogomet je njegov život, popusta nema.
- Ma, ja nisam tip koji će se zadovoljiti samo tako, reći “tu mi je lijepo, imam sve, lijepo mjesto, dobre ljude oko sebe, sve je opušteno...” Ne mogu se opustiti, ja uvijek želim dati i više od maksimuma. Pogotovo kada sam upoznao ligu i vidio uvjete, koliko je liga atraktivna. Žalosno bi bilo da to ne iskoristiš. Uvijek želim postići više, iako sam već sada prošao dosta toga. Želim se dokazati, moj cilj je svaku utakmicu odraditi maksimalno, samo da me zdravlje posluži. Vidim i veliki potencijal naše momčadi. Ako možeš nešto osvojiti, biti najbolji, zašto to ne uzeti!? Zato se i živciram kada nešto ne ide po planu, kao što sam veseo i ponosan kada je sve dobro. Puno se dobrih stvari poklopilo u ovoj Rijeci, teško je to u nogometu postići, od zdravlja, do situacije, trenera, biti na pravom mjestu u pravo vrijeme... To puno znači, u mojoj karijeri je bilo dosta situacija gdje nije sve bilo tako dobro i nije se poklopilo. U karijeri nikada nisam nešto osvojio, nisam digao trofej u zrak, to mi je velika želja. Ovdje vidim da je to moguće. Dokazali smo da možemo puno, kada smo zajedno kao momčad igramo lijepo, čvrsto, atraktivno. Isto tako smo vidjeli da se sve može u sekundi okrenuti. Doslovce...
Teže je kada si lovina
Rijeci nitko početkom sezone nije davao prevelike šanse za borbu za vrh, nisu bili na listi prioriteta na koje je trebalo posebno paziti. Svakom novom pobjedom riječke akcije su rasle, toliko da su i drugi počeli primjećivati ono što možda niti sami Riječani nisu - ova Rijeka je dobra, ova momčad može daleko. Baš kao što su primijetili i one negativne stvari u igri, veliki broj primljenih golova i nerijetko skupe pogreške koje su Bijele na kraju koštale (po)dosta bodova.
- To definitivno moramo ponijeti sa sobom u glavi i na odmor i za nastavak sezone, ne smijemo to ponavljati. Ima tu i psihe. Međutim, ja bih to objasnio ovako - kada si lovac onda je lakše, kada si lovina onda sve postaje teže. Pogledajte Dinamo, svi kažu “oni su loši, padaju”, ali i dalje su na vrhu. I mi smo ove sezone došli u poziciju da smo lovina. Kad analiziraš većinu utakmica ove polusezone, svatko “parkira autobus” protiv nas ispred svog gola. Početkom sezone to nije bilo tako, danas se momčadi prilagođavaju našoj igri, što je naš veliki bonus. Moramo samo tako nastaviti. Bit će sve teže i teže, gledaju nas, analiziraju, dupliraju, ali to znači da smo na ispravnom putu - objasnio je Drmić.
Švicarskom Hrvatu, što je možda i najbolji opis Drmićeva puta, jer on je sve to, švicarski precizan i hrvatski temperamentan, nadolazeće pripreme u Umagu bit će prve u cijelosti odrađene u bijelo-plavom dresu. Ljetos je otišao da bi se vratio. Kasnio je nekoliko dana, baš nitko mu to nije zamjerio...
- Mi smo tek na pola puta, to je još jedan proces, totalno si unutra, ali slažem se da su svake pripreme najvažnije za igrača. Ako to ne prođeš, zaboravi sezonu. Moramo raditi dosta individualno, baš kao i ekipa. Mogu se svi sada malo opustiti za blagdane, popiti nešto, ali uvijek ti u mislima mora biti da je odmor kratak, praktički za mjesec dana imamo prvenstvenu utakmicu.
Napadač Rijeke s Norwichem ima važeći ugovor još šest mjeseci. Kontakta s njima baš i nema previše, neki put djela govore više od riječi.
- Iskreno, u kontaktu sam s nekim igračima i team menadžerom tu i tamo, ostalo je sve na papiru, nema se tu što pričati previše. Maknuo sam se od toga, želim se fokusirati samo na Rijeku. Kad je bila ta situacija gore, oni su mene doslovno ugasili, zato ću i ja sada njih - dodao je Drmić.
Nadovezao se Drmić i na “balone” kojekakvih priča o njegovom nastavku karijere i klubovima koji se kao na traci u tvornici redaju u nogometnim kuloarima, u Hrvatskoj su posebno u fokusu Hajduk i Dinamo.
- Hajduk danas? Normalno je da te danas svi hoće, kada ti ide, kada si dobar. Ali, gdje su svi bili kad mi nije bilo dobro? Kad sam u Engleskoj bio sam s mobitelom na stolu, kad sam bio skroz dolje? Rijeka je bila tu kada mi je bilo najteže, oni su pomislili na mene. To ne bi svatko učinio. Prihvatili su me doista kao da sam dio familije i tu podršku koju sam dobio jako cijenim. Danas, u ova vremena, to jako puno znači, malo ljudi bi tako nešto napravilo. Sve se danas gleda kroz interes i profit, a pomoći nekome - toga danas fali u ovom svijetu. Ja sam to dobio.
Iako je pred njim još uvijek duga nogometna karijera, Drmić je sigurno jedan od najiskusnijih igrača Rijeke. Ne samo po godinama (29), prošao je on “sito i rešeto” u svojoj karijeri. Godine iza nas ne mogu se vratiti, no najbolji strijelac polusezone ipak za nečime žali.
- Žao mi je što nisam bio više strpljiv u mlađim danima. Bio sam euforičan, energičan, želio sam sve što prije. Kako te godine stignu, vidim da je vrijeme zlato. Vidim i danas neke mlade dečke oko mene, tu u klubu, dolaze u takve situacije, kao da gledam u ogledalo. Teško je njima nešto reći, i meni su drugi govorili kada sam bio mlad. Oni to moraju doživjeti, osjetiti sami, na meni je da ih pokušam savjetovati, nešto im reći. To je naprosto proces života. Kada sam bio u Leverkusenu, ja sam odmah htio igrati, nisam bio zadovoljan. Danas bih postupio drugačije, ali sve je to škola.
Privatna ekipa
Od trenera, kondicijskog trenera, suigrača, nema praktički nikoga tko Josipa ne ističe kao primjer sportaša i kolege na iznimnom nivou. Ozljede su Drmiću odnijele dobar period karijere, danas se trudi svoje tijelo održavati koliko je god to moguće.
- Ja sam stalno u programu, u procesu. Osim kluba, imam i svoju privatnu ekipu koja sa mnom radi, trenera, tretmane, terapije, dodatne treninge... Nemam baš dobru prošlost s ozljedama, da ja samo izletim na teren i igram ne bi bilo dovoljno. Srećom, imam financijske mogućnosti da si to mogu priuštiti, meni je moje tijelo investicija, dosta ulažem u to, naučio sam dosta o tome. Imam prave ljude oko sebe, to je dio mog života. Neki to ne mogu razumjeti, ali ako hoćeš uspjeti na visokom nivou, moraš dodatno raditi, to je dio posla - istaknuo je Drmić za kraj.