Dan nakon utakmice Kupa s Velim Vrhom, u srijedu u 9.00 izjutra, dinamovci su već bili na treningu. Sopićevo pravilo. Pravilo novog, trenutačnog, zamjenskog, kako god hoćete, ali pravilo trenera Dinama. Žestoki rad od početka. Na prvu i silovito, takvoga ga znamo i kao igrača. Ali i posve smireno, studiozno, analitički...
- Ili još nisam svjestan da sam trener Dinama, ili sam zaista pretjerano smiren. Možda ću sve shvatiti za nekoliko dana, ali ponavljam, radim kao da ću ostati deset godina. S druge strane, možda već sutra ne budem trener Modrih, ali ne opterećujem se time - kaže Sopić i odmah potvrđuje ono što mu krasi karakter:
- Nema veze koliko ću dugo biti trener, ali u vremenu dok jesam, bit će onako kako ja kažem!
Kratko i jasno, na ravnanje svima. U klubu kažu da im treba “trener rudar”, dakle onaj koji teško radi, kopa, probija sve zapreke... Je li Sopić taj?
- Dobro, pitanje je jesam li ja trener rudar? Evo, pitajte igrače, kad smo danas izašli na teren, a kad smo se vratili... I kako smo trenirali. I zašto smo tako trenirali... Koliko su trčali i zašto su trčali.
Pa ne treba baš na tu temu postavljati pitanja. Zar predsjednik kluba Barišić nije kazao da je momčad tjelesno nespremna, da ste najmanje od svih pretrčali u Ligi prvaka u prvom kolu?
- Ma, netko je našem gospodinu predsjedniku dao krivu informaciju da je momčad protiv Lyona pretrčala 91 kilometar. Najmanja pretrčana kilometraža do sada u Ligi prvaka je 103 kilometra na jednoj utakmici. Mi smo protiv Lyona pretrčali 106 kilometara. Ne pričam u prazno, to su egzaktne činjenice. Recimo, Lyon je pretrčao samo dva kilometra više od nas, dakle 108 kilometara. Real iz Madrida je, recimo, pretrčao 105 kilometara, dakle manje od Dinama. Pa znate li da svaka momčad koja igra protiv Barcelone uglavnom pretrči oko pet kilometara više od njih? Nije bitno koliko se pretrči, nego gdje se trči, kad se trči, i kako se trči... Naravno da treba biti spreman, ali mene su iz tih podataka koje smo dobili iz UEFA-e brinule neke druge činjenice.
Kažu da kod vas kao trenera nema demokracije?
- Točno, kod mene nema demokracije! Možda će se to nekome činiti pregrubo, ali mene je život u Njemačkoj naučio što je trener. Trener je plaćen da bira! To je moja filozofija. Dok sam tu, ja ću izabrati tko će i kad će. To je vrlo jednostavno, moji igrači to znaju.
Kako mislite podići momčad koja je na Rujevici dotaknula dno?
- Mi se moramo podići, kako se to obično kaže u - glavi! Imamo nekih realnih problema, ali ja sam siguran da ćemo svi skupa zbiti glave. Ne zbog mene, nego zbog Dinama i svakog pojedinca. Neki treneri su malo popustljiviji, ali ja nisam takav. To otvoreno kažem. Nisam ja nikakav diktator, da se našalim, nisam Franjo Tahi, ali kod mene neke stvari ne prolaze. Sa mnom se ne raspravlja, to sam igračima dao do znanja prvog dana.
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN!