Junior Fernandes je s drugom momčadi bio u Stanovima, na drugoligaškom ogledu sa Zadrom. Nije bio samo on, već smo pisali da je nakon odlaska ogromnog dijela Mamićeve momčadi u razne reprezentativne selekcije ostalo premalo igrača za trening, pa se ostatak ( Sigali, Machado, Taravel, Musa, Šovšić, Ježina) stopio s momčadi Željka Sopića. Ali za razliku od ove šestorice koja se u Sopićevoj momčadi našla silom prilika, Čileanac je imao poseban status, jer je on iz prve momčadi degradiran u drugu.
Zašto je odlazak Fernandesa u Zadar važan za njegovu priču? Iz jednostavnog razloga što pokazuje da će uskoro, po svemu sudeći, uslijediti “velika pomirba”, te da će biti vraćen tamo gdje pripada, pod “pokroviteljstvo” Zorana Mamića. Da je drukčije, da se na njega ozbiljno ne računa, onda ga se i ne bi vodilo na put, na drugoligaške terene. Na neki način to je i ispit karaktera ćudljivog Čileanca, Mamić želi vidjeti kako će se ponašati u novim okolnostima, je li mu do glave došla činjenica da se njegov imidž nonšalancije i nezalaganja s ponekim svijetlim trenucima u kojima iskazuje želju za igrom više neće tolerirati.
Verbalno pokajanje
U Maksimiru će kazati da je od onog dana kad je odstranjen u drugu momčad Čileanac promijenio svoje ponašanje. Svaki trening odrađuje maksimalno ozbiljno i profesionalno, ne žali se, ne gunđa, odrađuje sve što se od njega traži. Isto tako napominju da je to idealan put za povratak u okrilje najbolje momčadi. Verbalno se već pokajao, ispričao, a sad se još mora ispričati i na travnjaku, pokazati da riječi isprike nisu bile ispucane u prazno.
Ima još nešto što sugerira da će se Fernandes ubrzo vratiti u prvu momčad. Čileanac je u telefonskom razgovoru za čileanske medije kazao da “s Dinamom još želi odraditi dvije godine ugovora”. Za dvije godine mu naime istječe ugovor... U prijašnjim razgovorima za hrvatske medije uvijek je govorio da on uopće na razmišlja o odlasku iz plavog doma, da mu je to odlično, te su mu svi planovi vezani uz Dinamo. Logične su te njegove rečenice, najplaćeniji je igrač Modrih, pitanje je bi li bilo gdje drugdje zarađivao 900.000 eura godišnje. Ništa mu ne nedostaje u Zagrebu, fino se uklopio u život metropole, očekuje da će i sljedeće sezone igrati Ligu prvaka, biti na velikoj sceni. Možda će netko primijetiti da mu nedostaje ambicija za odlazak u velike europske klubove, ali pitanje je bi li se u njih uopće mogao plasirati. U jačim ligama od HNL-a bi mogao igrati, ali što mu fali u Dinamu?