Sa 16 godina u džepu je imao profesionalni ugovor s Hajdukom, godinu dana kasnije nosio je kapetansku vrpcu reprezentacije Hrvatske, obukao je Žutu majicu SN-a kao najbolji igrač kadetske HNL, a proveo je i tjedan u kampu Manchester Citya. Uspomene bude lijepa sjećanja, ali Ivan Jakov Džoni danas se sa sinjskim Junakom bori za ulazak u Drugu ligu.
- Prošlog vikenda smo poraženi u Blatu. Kakav pritisak za pobjedu domaćina. Ne znam tko će iz Blata odnijeti bodove. Treba čovjek to doživjeti, jer ispričati se ne može - kaže nam 24-godišnji Džoni.
Prva je pomisao logična. Kako je nekadašnjem velikom talentu Hajduka danas igrati Treću ligu?
- Takav je život. Bitno je da se nisam predao.
Sreća i osjetljivi trenuci
Rekao mu je jednom njegov otac Vilson: “Puno bolji od tebe su napravili slabije karijere, ali su i slabiji napravili bolje.”
- Istina je da sam se više nadao. U omladinskoj školi Hajduka zabio sam preko 500 golova, rano sam dobio profesionalni ugovor, bio u Cityju.... ali što to vrijedi kada nisam imao sreće u osjetljivim trenucima. S 18 godina dvaput mi je pukla metatarzlana kost stopala. Izgubio sam možda i ključnu godinu karijere. U međuvremenu je došao novi trener, novi igrači, novi predsjednik. I nitko me više ništa nije pitao u ljeto 2012. godine.
Dvije godine ranije petorica su mladih potpisala profesionalne ugovore na Poljudu, sve redom igrači od 16 do 18. godina.
- Tomičić, Milić, Pešić, Marko Barišić i ja. Nas petorica potpisali smo u doba kada je Dinamo uzeo Grčića. Htjeli su još Tomičića i mene, ali predsjednik Svaguša je to hitno stopirao potpisom ugovora. Već je otišao Grčić, na odlasku je bio i Livaja, nije smio dopustiti osipanje talenata.
Ali, na kraju je Džonijeva generacija napravila puno manje od očekivanja.
- Opet će netko reći “evo ga, priča gluposti”. Međutim, tu su bila 22-23 igrača, a moglo se na 15-orici uzeti po 2-3 milijuna eura. U redu, mi smo bili malo luđa generacija. “Bombe” su bile u glavi. Ali, nismo mi jedini bili luđaci u nogometu, pa da se nije od nas moglo napraviti novce. Svi smo bili reprezentativci. Sada da se skupimo i spremimo bili bismo u gornjem dijelu Prve HNL. Barišić je bio najbolji desni bek Hrvatske, a danas više ne igra nogomet. Tomičić je dribler kakav se rijetko viđa. Istina, imao je prilika, nije ih iskoristio, ali ne može nitko na prvu proći. Gledao sam Benkovića u prvoj sezoni u Dinamu, bio je rupa. Preko njega su primali golove. Ali se znalo da je talent, pa su ga u Maksimiru istrpjeli, nisu mu rekli “momak, doviđenja”, nego su za dvije godine uzeli 15 milijuna eura. U Hajduku ti daju sedam minuta, pa ako ne zabiješ dođu Abduholikov i Iluridzde. Nažalost, za takve je uvijek bilo strpljenja proteklih godina.
Iz Hajduka ste otišli 2014. godine nakon što je klub ponudio smanjivanje ugovora.
- Nisam pristao na smanjenje i nakon toga počeo s klupe ulaziti u 91. minuti. Ono, kidaju ti živce da sam odeš. Na kraju se tako i dogodilo.
Kakav je bio ugovor u usporedbi s današnjim ugovorima u Hajduku?
- Nikakav. Danas mladi dođu sa svih strana i imaju četiri puta veći ugovor. U moje doba je to bila velika hajka, vikalo se “tko vam je dao ugovore?”. Danas dođu klinci iz Treće lige Zapad i lagano uzmu visoki ugovor. Zna se to, ne treba govoriti koliki, ali te ugovore danas nitko ne spominje.
Koliko je hipoteka oca velikog igrača bila otežavajući ili možda olakšavajući faktor?
- Da nema oca, tko zna gdje bi igrao, govorili su mi mnogi. Ali, evo gdje igram, u Junaku u Trećoj ligi. I što mi je otac pomogao? Je li mi otac davao 500 golova, je li mi otac zaslužio Žutu majicu za najboljeg igrača kadetske HNL? Otac mi je bio puno veći teret, nego pomoć. Ja sam imao oca, a drugi imaju menadžere koji guraju igrače.
Iz Hajduka je slijedio put preko Rudeša, Dugopolja, Banske Bystrice, Singapura, Imotskog, Solina do Junaka. Kako je došlo do odlaska u Slovačku?
- Htio sam se maknuti iz Hrvatske, jer od igranja u Drugoj ligi nije se moglo živjeti. U Slovačkoj je bilo dobro, ali odjednom dođe smjena predsjednika i trenera, nisu nam platili jedan mjesec plaću ni hranu. Samo sam se skupio i vratio kući. Tražio sam klub, ali svi hoće napadača za 3000 kuna koji će dati 30 golova po sezoni. I svima kažem, probajte Messija, dat će on 30 golova. Ja ne mogu dati 30 golova, a Messi daje 30 golova i zato vrijedi 30 milijuna. Ne možeš Ferrarija platiti 5000 kuna. Singapur? Ne znaju puno o nogometu, dobra je lova, ali ne miješaju se u struku. Njima je to zabava i ne zabadaju nos gdje im nije mjesto. Kod nas su svi izbornici. Nisam ostao u Singapuru, jer su promijenili pravilo broja stranaca. Promijenio se i trener, došao Nijemac i doveo svoje ljude. Čast iznimkama, poput Dalića i Bilića, možda još dvojice trenera, ali naši ljudi to rijetko rade dok Nijemci i Brazilci samo dovode svoje.
Hajduk se, primjerice, maksimalno okrenuo domaćim igračima.
- Kada je nestalo love, onda su se okrenuli Bradariću, Nejašmiću i Palaversi. Bradarić ne bi nikada dobio priliku da nije nestalo novca. Četiri stranca su se promijenila u dvije godine na lijevom beku, a Bradarić je čekao u B momčadi. Mogao se već godinu dana razvijati, ali bilo je važno staviti Memollu, Filipa ili Fomitschowa. Uz sav respekt, ali Bradarić je s 19 godina Jordi Alba za Fomitschowa. Ja sam uvijek za strance, ali prave. Sahiti je igrač koji mi se dopada. U dva poteza vidiš klasu i ne pitaš odakle dolazi, nego kako se zove. Kao i kod svakog pravog igrača.
Za City zabio protiv Oldhama
Kako to danas daleko i nestvarno izgleda, ali igrao je Džoni i jednu pripremnu utakmicu za Manchester City. Sa 17 godina u kolovozu 2011. proveo je tjedan dana u kampu Cityja s potpisom trenera Roberta Mancinija. Poziv je uslijedio u suradnji s Hajdukom, pa je zajedno s Džonijem u Manchester otputovao i trener iz stožera prve momčadi, Hari Vukas.
- Trenirao sam s Adebayorom, igrao potom i prijateljsku za City. Zabio sam gol i asistirao u pobjedi B momčadi Cityja 3:0 protiv trećeligaša Oldhama. Igrao je i Denis Suarez koji je nedavno iz Barcelone prešao u Arsenal.
Svaki dan s guštom putujem 30 kilometara na treninge u Sinj
Koja je danas nogometna ambicija Ivana Jakova Džonija?
- Uživam u nogometu i neću ga se ostaviti. U inat svim onim zgubidanima bez kučeta i mačeta koji vrijeđaju po društvenim mrežama. Pokrećem jedan mali biznis, ali i treniram dvaput dnevno. Nikad ne znaš kada ti se može otvoriti. Znam da neću igrati u Realu i da neću zaraditi 30 milijuna u životu. Ali nisam jedini kome se tako okrenula karijera. Svaki dan putujem 30 kilometara s guštom. Zarađujem puno manje nego prije šest-sedam godina, ali tražim i druge izvore prihoda. I uživam u Junaku. Odlična je atmosfera s trenerom Grčićem, s Bandalom i ostalim suigračima. HNL? Pogledam Hajduk i Dinamo, a ostale rijetko. Kako gledati Istru i Belupo, pred 50 ljudi, tako mogu pogledati Uraniju i GOŠK. Slična je i kvaliteta. Uostalom, kada igra Istra, to je isto kao da igra neki španjolski klub. Sve sami stranci. Za naše igrače, više nema prilika iako stranci nisu ekstra klasa.