Stanko Jurić nije slučajni junak. Zabio je Šibeniku u 119. minuti za prolaz u četvrtfinale Kupa, postao je igrač utakmice drugi put ovog tjedna. Premda zvuči, nije bilo jednostavno. Godine rada stoje iza tog mini-uspjeha u karijeri prilično anonimnog 22-godišnjaka.
- Samo ja znam što stoji iza svega - kazat će Jurić pomalo samozatajno, ali pritom priča neće pobjeći.
Jer, Stanko Jurić je poseban. Nikako nije običan nogometaš. Sa 21 je došao u Hajduk, premda je Splićanin s Pujanki i cijeli je život bio na oku Hajduku.
- Bolje je da nisam došao sa 18, jer sam tada bio svjestan da nisam igrač za Hajduk. Bijeli dres sam odjenuo u najboljem trenutku.
Samokritičan, ali i pun samopouzdanja. Takav je Hajdukov zadnji vezni koji ove sezone proživljava drugi “veliki tjedan”. Prvi je bio u kolovozu kada je debitirao pogotkom u Sofiji, pa je zgoditak opet zabio tri dana kasnije u ogledu s Lokomotivom. U prvoj prvoligaškoj sezoni ima zgoditke u sva tri natjecanja.
- Zaokružio bih ovaj tjedan pobjedom u Gorici - kazat će bez oklijevanja.
‘Masakrirali’ su nas
Prije 10-ak dana nitko Jurića ne bi ni pitao što misli o Gorici, jer od sredine kolovoza sjedio je na klupi i čekao priliku. Ali, nije se predao.
- Dokazivao sam se kod Kopića, a onda opet i kod Vulića. Sjećam se i prve utakmice s Goricom, ušao sam na poluvremenu, ali bila je to naša najgora utakmica. ‘Masakrirali’ su nas na kontre i polukontre.
Kako je bilo sjediti na klupi? Dva tjedna standardan, a potom dva mjeseca na klupi.
- Novi trener je vidio drukčije, a ja sam morao pokazati da sam ja u pravu. Da sam vrijedan startne postave. Više od dva tjedna sam dokazivao Vuliću da sam igrač kakvog traži. Igrač s dvoboj-igrom, s trkom. I dobio sam priliku, jer sam dokazao treneru da mogu momčadi pružiti nešto više.
Ali, već u 6. minuti jadranskog derbija dobili ste žuti karton. Mnogi su se pobojali da biste mogli dobiti i drugi. S obzirom na ulogu i zadaću na poziciji zadnjeg veznog, s obzirom na agresiju koju posjedujete...
- Prvo, taj žuti nije bio ni faul, ali u redu. Od 10 mojih suigrača na travnjaku, svi su rekli “Stanko, pazi da ne dobiješ i drugi”. A ja sam pazio i sve stizao, bez prekršaja. Jednom ili dvaput sam povukao nogu, ali moralo se...
Puno je napredovao Jurić od siječnja ove godine kada je iz Dugopolja preselio u Hajduk, pa zatim proljeće odradio u Hajduku 2.
- Taktički sam najviše naučio, a snagu i duel igru sam imao i prije.
Ozbiljan je Jurić. Onaj tko ga ne poznaje, ne bi to od njega očekivao. Ali, kad uđete dublje u komunikaciju sa 22-godišnjim veznjakom čiji su uzori Pogba i Nainggolan, svaka sljedeća rečenica je manje iznenađujuća, a više zanimljiva.
Počeo je kao desni bek u splitskog Adriatica, pa se u juniorima preselio u Dugopolje. U srednjoj školi svaki dan je autobusom putovao u 15-ak kilometara udaljeni gradić na izlazu s autoputa.
Nikad došao na gotovo
- Sve sam uradio sam i nikada nisam došao na gotovo. U Dugopolje sam išao 35-icom. Ujutro bi u 7.20 bio bus, u 8.30 trening, u podne sam se vraćao kući u Split. Zatim škola i opet sutra novi dan. Ne, nisam pisao domaći rad. Bio sam kampanjac, ali ipak sam završio komercijalu, položio maturu. Međutim, nogomet je bio sve u mom životu.
Zašto sve sam?
- Roditelji nisu bili svjesni moje želje, stalno su govorili “teško je, tu treba platiti da se igra, treba gurati svoju dicu, a mi ne možemo”. Nisu oni tu mislili na Hajduk, nego na nogomet općenito. Zato, mogu sad reći što hoće, ali oni nikad nisu vjerovali da ću igrati u Hajduku. Mislili su da ću s ocem raditi na ‘baušteli’. Ali, ja sam imao svoju priču. Ne dolaze ni danas na utakmice. Sestra i mlađi brat žele doći.
Starija sestra, mlađi brat
Sestra je starija, a brat ima osam godina, čak je 14 godina mlađi od Stanka. Ambicioznog Stanka koji ima svoj plan i priču.
- Sve što zacrtam tako i bude. Znam ja što mi je raditi, imam visoku ambiciju u nogometu i to mi se ostvaruje - kazao je Stanko ispričavši dugopoljsku epizodu.
- Došao sam prvu godinu u juniore u Dugopolje sa 17 godina i rekao “moram igrati”. Jasno, igrao sam. Dogodine me maknulo, ali sam se opet izborio. Pa onda došao novi trener sa svojim igračima, a ja na klupu. Međutim, već te sezone sam postao kapetan Dugopolja sa 19 godina. Sa 21. godinom, u trećoj drugoligaškoj sezoni, prešao sam u Hajduk. Imao sam Osijek, Rijeku i Hajduk, jasno izabrao Hajduk. I opet moram biti najbolji. I bit ću najbolji! Ali, želim biti najbolji u Hajduku visokoplasiranom, a ne sedmom.
Rekosmo, pun je samopouzdanja i fokusiran je na svaki trening. Nije običan nogometaš.
- Kada jedan trening loše odigram, pitam se zašto. Tučem glavom o zid. Nije mi radi para ni uspjeha, nego to volim. Ne želim potratiti život radeći nešto što ne volim. Želim uspjeti u onome što radim.