StoryEditor
 CROPIX
VELIKI INTERVJU ZA SN

Životni preokret ikone HNL-a! Otvorio obiteljski biznis i lovi rekord: ‘Odbio sam i Ćiru i Dalića...‘

I danas trese mreže u županijskoj ligi, a ni s 35 na leđima ne misli prekinuti svoju karijeru.
Piše: Goran Čičin-MašanskerObjavljeno: 10. srpanj 2020. 19:28

Kako je završio s ozbiljnim, profesionalnim nogometom, Bojan Vručina posvetio se biznisu. I to vrlo neobičnom kad su nogometaši u pitanju. U Vinogradima Ludbreškim, u neposrednoj blizini svog Ludbrega, nedavno je otvorio Adrenalinski park Vručina, u kojem organizira rođendane, team buildinge, momačke i djevojačke večeri, a otvoren je i za vrtićke i školske grupe.
Kod Vručine možete igrati paintball ili airsoft, voziti go kart ili berg utrke, ili pak zaigrati ljudski stolni nogomet. U planu je i izgradnja teniskih terena, malonogometnog s umjetnom travom, bazena, zip-linea... Odakle uopće ideja za ovakvu vrstu ulaganja?

- Znali su me prije pitati što ću poslije nogometa, a nikad sebe nisam vidio kao trenera. Već prije sam izjavio da nisam za taj tip izazova, jer ti je kao treneru još teže nego igraču. Promijenio sam u karijeri dosta klubova, a kao trener nisi nikako zaštićen, mogu te potjerati nakon samo dva tjedna. Ako odeš nekud van s obitelji, onda su to putovanja, stresovi... Vidio sam se u poslu skauta, jer mislim da mogu prepoznati mladog igrača. Međutim, ne sviđa mi se ta situacija u našem nogometu, hladim se od svega toga, pa je privatni biznis dobio prednost - rekao nam je Bojan Vručina.

image
Na fotografiji: Bojan Vručina s ocem s nagrađenim vinima
ZELJKO HAJDINJAK/CROPIX

Dva-tri izgubljena sata

Naravno, pitali smo što mu to konkretno smeta?

- Svi smo čekali da nogomet napokon krene nakon korona-stanke, onda se dogode situacije kao u polufinalu Kupa na Rujevici. Moj veliki pajdaš Daja Međimorec me pita zašto nekad ne dođem na utakmicu Slavena, a ja mu odgovaram da mogu doći pogledati, ali bi mi to vjerojatno bila dva-tri izgubljena sata. Znam da atmosfera više ne može biti kao nekad, kad smo se svi nalazili u Plavom salonu, uvijek popričali i nakon pobjede i poraza. Bio sam na jednoj utakmici pred dvije-tri godine, nitko od igrača tamo se nije ni pojavio, dosta toga se do danas promijenilo.

image
ZELJKO HAJDINJAK/CROPIX

A za novi posao temelji su postavljeni još ranije.

- Supruga Aleksandra već dulje vrijeme radi s djecom, imamo igraonicu u Ludbregu već sedam godina, i željeli smo napraviti nešto što bi se nastavilo na tu priču. Vanjske aktivnosti se sad puno forsiraju, pa smo se odlučili složiti adrenalinski park i vratiti neke stvari iz moje mladosti. Na ovoj lokaciji održavale su se biciklijade i razna natjecanja poput skakanja u vrećama, štafeta... Sad mi to nastojimo vratiti i ljudima koji nas posjećuju učiniti što zanimljivijim vrijeme koje provode ovdje. Često nam dolaze grupe na team building, pa iz ljudi nastojimo izvući nešto što možda ni sami nisu znali da imaju, taj natjecateljski duh, borbenost. A to ja kao sportaš mogu jako dobro prepoznati. Svi koji su dosad bili, kući su odlazili prezadovoljni i maksimalno umorni.
 

Idem maksimalno

Koliko je zahtjevno bilo pripremiti sve ovo?

- Tata i ja smo praktički sve sami napravili, a jedan prijatelj pomogao nam je oko kućice. U listopadu prošle godine otvorio sam obrt, a tri mjeseca nismo ni radili zbog korone. Prvo smo napravili teren za paintball, već u studenome počeli smo s grupama i polako se širimo.

image
ZELJKO HAJDINJAK/CROPIX

I kako se osjećate u novoj ulozi?

- Umorno, ha-ha! No, u to sam krenuo i idem maksimalno. Imam tri sina, razmišljali smo o tome da bi i oni mogli nastaviti naš obiteljski posao. Ništa nije teško kad si nešto stvorio svojim rukama, kad imaš nešto što je tvoje. Onda je sve nekako lakše.

Vjerojatno je i prezime pomoglo u marketinškom smislu?

- Sigurno da je, išli smo na to da se odmah prepozna. Kad nazove netko tko ne zna, pita ima li to kakve veze sa mnom...

Bojan je svoj “brand” stvorio zabijajući golove za Slaven u HNL-u, a nogometa se još ne namjerava ostaviti. Do kada?

- Sve dok vidim da sam bolji od mlađih igrača. Ima ih i 10-15 godina mlađih, ali još se mogu nositi s njima. Naravno, i dok zdravlje posluži. Volim nogomet, to mi je prva ljubav (valjda žena nije čula) i teško mi je pala ova stanka.

image
CROPIX

Koliko sad trenirate?

- Za vrijeme stanke radio sam individualno, dvaput tjedno u teretani i vozio sam bicikl, sad držim taj ritam. Prije nego smo se vratili treninzima u Borcu, dvaput tjedno trenirao sam u Zadrugaru iz Hrastovskog gdje je trener moj brat Jurica. Tri-četiri treninga tjedno, to je sasvim dovoljno za održavanje forme.

A zašto županijska liga? Niste li s 35 godina još mogli igrati i u nekom višem rangu?

- Mi smo adrenalinski park planirali još godinu dana ranije. Imao sam neke razgovore s Poletom iz Svetog Martina, ali oni igraju Treću HNL i imaju pet-šest treninga tjedno. Međutim, Prvu ŽNL mogu normalno igrati uz jedan ili dva treninga tjedno, tako sam funkcionirao i rezultati su se vidjeli. Mislim da nisam promašio u odabiru.

image
ZELJKO HAJDINJAK/CROPIX

U jesenskom dijelu prvenstva zabio je čak 30 golova u 13 utakmica, plus šest golova u dvije utakmice Kupa.

- Čak je drugima više žao, kažu da sam mogao i do rekorda, ali ja im kažem polako, ide nova sezona.

Rekord inače drži Ivan Vrkić, koji je za Borac u jednoj sezoni Prve ŽNL zabio 42 gola. A kako Bojan gleda na profesionalni dio svoje karijere?

- Zadovoljan sam. Svaki sportaš na kraju priče vidi gdje je mogao donijeti neku drugačiju odluku, gdje je možda pogriješio i to je normalno. Žalim samo zbog toga što nisam trenirao više i usmjerenije dok sam bio mlađi. Možda tada ne bi bilo stanki od tri do šest mjeseci zbog ozljeda, koje su me sigurno sputale. Da sam sa 16 ili 18 godina malo više radio na jačanju nekih skupina mišića, možda bih uspio sačuvati koljeno. No, tada ni Slaven nije još bio na razini kao danas, ali sad već dosta toga ovisi i o individualnom radu samih igrača. Dok su dečki u Slavenu nešto radili u teretani, ja sam pokraj nje praktički prolazio. Da sam tada radio teretanu samo 10 % od ovoga koliko danas radim, ne bih imao tolikih problema s ozljedama.

Dao je zanimljivu usporedbu.

- Jako teško mi je gledati neke moje ranije utakmice, jer imam osjećaj da sad više dajem na terenu, da više trčim sad nego onda. A onda sam se šetao kroz obrane, radio sam što sam htio. Top forma je ono što sam ja imao samo šest mjeseci kod Mile Petkovića, nakon povratka iz Njemačke. Kad bih ja imao loptu, osjećao sam se kao da je netko zaledio suparničke igrače...
 

Napaljen na jake

Posebno se pamti Slavenova pobjeda protiv Dinama u Koprivnici 2008. godine. Pobijedili ste 2:0, zabili oba gola?

- Uvijek sam bio napaljen na te jake protivnike, jake utakmice. Direktor Markulin mi je prije te utakmice rekao “ide te, zabijaš, ali moraš riješiti jednu jaku utakmicu”. Tada sam u sebi rekao “e sad ćeš vidjeti...”.

Bili ste u Varteksovoj školi, ali nikad niste zaigrali za seniorsku momčad. Zašto?

- Tada je Varteks imao jednu od najjačih nogometnih škola, a konkurencija je bila stvarno jaka, s dečkima iz cijele Hrvatske. Ja nisam bio među najboljima. Kad sam trebao prijeći u starije pionire, pojavili su se problemi s koljenom, pa sam se vratio u ludbrešku Podravinu. Onda sam se priključio mlađim juniorima Varteksa, ali sam završio u Slobodi gdje su me i registrirali. Kad je Dalić bio sportski direktor Varteksa, a Ćiro trener, pojavio se interes, htjeli su da se vratim treći put. Nudili su mi ugovor, ali zapazio me Slaven. Varteks je ponudio više, ali ja nisam htio. Tati je bilo jako teško, putem do doma nismo uopće razgovarali, no takva je bila moja odluka. Izabrao sam Slaven i mislim da nisam pogriješio, iako se nikad ne zna što bi bilo da sam postupio drugačije.

Tko je bio najzaslužniji za vaš dolazak u Slaven?

- Moj prvi i najbolji menadžer, gospon Joža Maltar. Kako je on to isforsirao, ne znam, ali bio je uporan, a Slavenovi čelnici su me pratili.

Ugovor je zaradio u prijateljskoj utakmici s Koprivnicom, na snijegom pokrivenom pomoćnom terenu.

- Dobio sam zadnjih 20 minuta. Dvije lopte došle su do mene, zabio sam dva komada. Drugi dan uslijedio je ugovor i put na pripreme u Poreč. Najednom je svijet postao ogroman...

image
ZELJKO HAJDINJAK/CROPIX

U HNL-u je postigao 45 pogodaka u 150 nastupa, ukupno za Farmaceute ima 61 gol u 201 utakmici u svim natjecanjima.

- Debitirao sam početkom 2004. protiv Rijeke u posljednjih 20-ak minuta, tamo sam dobio treći žuti i nisam mogao igrati protiv Zadra. Uoči gostovanja kod Hajduka Dodik se ozlijedio, trener Nižetić gurnuo me u vatru. Poveli smo 1:0, Pejić mi je bacio aut, ja sam je primio, predriblao Neretljaka i Vejića, potkopao Balića. Poveli smo, ali smo na kraju izgubili 2:1.

Pola karijere proveo je u Slavenu, no ima Vruči i zanimljivih priča iz inozemstva.

- U Duisburgu su željeli da ostanem igrati Drugu njemačku ligu, ja nisam htio. Grčka je specifična, lako se mijenjaju predsjednici i uprave. U Škendiji je bilo fantastično u dvije i pol godine, ali nogomet je tamo tada tek išao na neku višu razinu. Tamo sam se puno nazabijao. Izrael pamtim po duploj kruni s Hapoelom iz Tel-Aviva. Kad sam došao u klub, zaostajali smo 12 bodova za vodećim, na kraju smo osvojili prvo mjesto u 95. minuti posljednje utakmice prvenstva u Jeruzalemu. Tri dana prije toga smo osvojili Kup. Sudjelovao sam u tim utakmicama, ali nisam bio standardan, došao sam na polusezoni i nikako se nisam mogao spremiti. No, imao sam minutažu, zabijao sam i neke dosta bitne golove. To je sigurno jedno veliko poglavlje u mojoj karijeri.

A kad ste igrali najbolji nogomet?

- U Grčkoj, u Prvoj ligi, 2010. Sporazumno sam raskinuo s Hapoelom i došao u Panserraikos na preporuku bivšeg Rijekinog vratara Radmana. Trener je bio Srbin Kokotović, a ja sam tamo došao kao zvijezda. U prvoj prijateljskoj utakmici sam lobao suparničkog golmana s centra, time sam ih osvojio za sva vremena. U 1. kolu izgubili smo na gostovanju kod PAOK-a 3:2, u 2. kolu protiv AEK-a smo izgubili 2:0. Iako nisam zabio, Manolas mi ništa nije mogao tada. U 3. kolu igrali smo doma s Olympiacosom, tu su me čuvali Papadopoulos i Mellberg, i na toj utakmici mi je drugi put “otišlo” koljeno. Uz pomoć prijatelja Tome Vrbnjaka uspio sam doći na operaciju kod dr. Martensa koji je tada operirao i Milanove igrače. Hvala Bogu, to je bila dobra odluka.

Najljepše mu je bilo živjeti u Izraelu.

- Živjeli smo na moru, 200 metara od plaže, u kvartu namijenjenom strancima. Sa mnom je tamo bila i obitelj, život je bio jako lijep, a Tel-Aviv je strašan grad.
 

Avantura u Jordanu

Najneobičnija su iskustva s posljednje ino-postaje zvane Shabab Al-Ordon u Jordanu.

- Ah, radije ne bih ništa o tome...

Naravno, inzistirali smo.

- Profesionalizam? To tamo ne postoji. Sreća je što sam već bio iskusan, pa se nisam dao lako “navući”. Čovjek mi je u Jordanu tvrdio da hotel u gradu ne radi, nego me doveo u neku sobu u koju ne bih ni psa stavio spavati. No, put je trajao oko 20 sati i bio sam jako umoran, izvadio sam svoju plahtu i ručnik, i odspavao dva sata. Nakon toga sam otišao u hotel koji je, naravno, radio.

Treninzi su bili posebna priča.

- Utakmice su još koliko-toliko normalne, ali treninzi traju i po četiri sata. Ja sam došao na trening sat vremena prije početka, još nije bilo nikoga. Trening je bio zakazan za 15 sati, u 15.15 su dolazili prvi igrači. Oko 16 izađemo na teren, napravimo zagrijavanje pa se oni idu moliti. I tako sve to traje do nekih 19 ili 20 sati. Inače tamo svi spavaju do 13 ili 14 sati, a popodne su treninzi.

Izdržao je pola godine, koliko tamo traje jedna sezona, a sve se utakmice igraju na dva stadiona.

- Došli smo na jednu utakmicu, za 15 minuta moramo izaći na zagrijavanje, a ljudi s magnetima po terenu skupljaju čavle i cigle. Tri dana prije tamo se igrao Kup, s tribina su bacali sve što im je došlo pod ruku. Sin mi se rodio u srpnju te godine, odbio sam neke ponude jer sam htio biti doma. To mi je bila ta jedna opcija, no nije mi žao zbog odlaska u Jordan. Uklopim se ja svugdje, znam engleski i njemački, pa i znakovni jezik ako treba...

image
CROPIX

A gdje ste najviše zaradili?

- U Njemačkoj sam u tih šest mjeseci zaradio više nego u godinu dana u drugim klubovima. U Izraelu sam isto imao dobar ugovor, a kad smo nakon šest mjeseci radili sporazumni raskid i tu sam nešto uzeo. No, i život vani je skup, osobito dok vodiš i obitelj. Treba paziti, malo i štedjeti, jer se lako sve potroši.

Vratimo se još malo na domaće teme. Bilo je i trenera koji su vas baš i nisu obožavali?

- Možda su mi na krivi način htjeli dobro. Ja sad znam da su mi htjeli dobro, ali u tim trenucima to nisam shvaćao. Najviše su mi zamjerali obveznu igru prema natrag. Moj prijatelj Kruno Jurčić mi je stvarno želio dobro. Da sam sad trener, i ja bih se ponašao kao on tada. Primjerice, dobili smo Hajduk 2:1 doma, ja sam zabio prvi gol iz slobodnog udarca i drugi namjestio Kristiću. Bio sam igrač utakmice u Sportskim novostima, a on je sa zgužvanim novinama došao na sastanak, pet minuta je samo hodao i ništa nije rekao. Onda mi se obratio: “Vruči, ti igrač utakmice? Pa ti nisi bio naš najbolji, nego najgori igrač.” Ja sam ustao i otišao u drugu prostoriju, k ekonomu Dančiju. Znam da nisam bio najbolji, ali nisam bio ni najgori. Moja reakcija je, nažalost, izostala, jer sam mislio da Kruno ima nešto protiv mene. Bio sam još mlad, 22 godine, oblijetali su me menadžeri...

Vaš dribling bio je i ostao nepredvidiv. Imate li neki recept ili je to čisti instinkt?

- Kad je moj bivši suigrač iz Slavena Igor Gal otišao u Hajduk, izjavio je da ima recept kako će me zaustaviti. Onda je napravio penal na meni u 5. minuti. Protiv njega sam igrao i u Makedoniji, isto je napravio penal. Nema tu recepta. Ja krenem u dribling, pogledam suparničkog igrača i u djeliću sekunde odlučim kamo ću, to je teško zaustaviti. Naravno, ima i neuspješnih driblinga. No, oduvijek mi je dribling bio moćno oružje.

Igrali ste podjednako dobro s obje noge. Koja je jača?

- U juniorima Varteksa dobio sam udarac u desno stopalo i nisam mogao voditi loptu godinu dana. Sve sam u tom razdoblju radio samo s lijevom, istrenirao sam je, tako da sad lijevom pucam i slobodnjake. Lijeva mi je jača, a desna preciznija.
 

Nikad nećemo znati

Nogometni uzori bili su mu ‘pravi’ Ronaldo i Alvaro Recoba.

- Ne znam kako i zašto, valjda je to bilo doba kad sam trenirao lijevu nogu. Dobar mi je bio Falcao u Monacu prije ozljede, pa Pauleta iz PSG-a. Mogu ja sad reći Ibrahimović, ili Ronaldo i Messi. Njih dvojica su fascinantni, svojim radom i uspjesima pokazali su da su najbolji.

A tko je bolji?

- Svatko ima neke svoje dobre strane. Možemo mi sad tu otvoriti flašu i do večeri razgovarati tko je bolji, ali ni tad sigurno nećemo znati što je prava istina...

Luka Modrić i društvo još uvijek nisu rekli posljednju riječ

Nikad nije zaigrao za reprezentaciju Hrvatske.
 

- Nadam se da ćemo ostati u vrhu. Zlatko Dalić kao da je oslobodio igrače od pritiska neuspjeha, onih ispadanja od Turske i Portugala. Njegova je zasluga daleko najveća, jer trebalo je u tom trenutku prihvatiti reprezentaciju, a on se ničega ne boji. Ako radiš dobro, dobro će ti se vratiti, mislim da je to jedini put u sportu, ali i općenito u životu. Vratilo se njemu, svim tim dečkima, toj mojoj generaciji. Možda mi je malo krivo što nisam bio s njima tamo. Imao sam taj jedan poziv za A selekciju kod Bilića, no valjda je tako trebalo biti. Ostao sam prijatelj s dečkima, u kontaktu smo, i mislim da ta generacija s Lukom na čelu nije još rekla posljednju riječ.

Bio bi mi san otići u Meksiko i braniti boje Hrvatske na svjetskom prvenstvu

Socca PH u malom nogometu održano je prošlog vikenda u Nogometnom centru Zlatna lopta na zagrebačkom Žitnjaku uz strogo pridržavanje svih epidemioloških mjera. Na prvenstvu je nastupilo 12 sastava iz cijele Hrvatske.
Za prvaka koprivničke KC lige Petgrad koji nije prošao skupinu nastupio je legendarni napadač Slavena Belupa Bojan Vručina, inače član koprivničko-križevačkog županijskog prvaka Borca iz Imbriovca. Socca malonogometno PH budno je pratio i novi izbornik Željko Ostrman. Socca svjetsko prvenstvo u malom nogometu trebalo se održati ove godine u Meksiku, no odgođeno je za 2021. godinu.
- Bio bi mi san otići u Meksiko i braniti boje Hrvatske - rekao je Vručina.

Linker
01. kolovoz 2020 11:04