StoryEditor
Dinamo
 Ronald Gorsic / CROPIX / CROPIX
PIŠE TOMISLAV JURANOVIĆ

HNS DINAMU: NEMOJTE SE ZALETAVATI, POGLEDAJTE ŠTO PRIPREMA UEFA! Otkrivamo što se događa iza kulisa 'talačke krize' i kako će igrači uzvratiti udarac

Autor: Tomislav JuranovićObjavljeno: 27. ožujak 2020. 14:49

Ništa novo na planetu Dinamo nije se dogodilo u zadnjih 48 sati. U svijetu kojeg stišće virus, u gradu kojeg želi smlaviti potres, Dinamo je još jednom bio samo on. Klub koji konstantno bježi od logike, živeći u paralelnom svijetu, mjehuru u kojem se od prozirne stijenke odbija samo ono što oni sami žele vidjeti kao jedinu istinu.

Priča o smanjenju plaća u vrlom novom, modrom svijetu odjeknula je glasno, tražeći od javnosti kritičnu polarizaciju, ili si s nama, ili protiv nas. Cijela krizna komunikacija nije dopustila niti milimetar međuprostora, koji se nudio. I kojeg je, koliko znamo, Dinamo čak i tražio.

Naime, otkad je čelni dio kluba, vođen daljinskim iz Hercegovine, došao do odluke koja će ponovno prodrmati same temelje obnovljenog maksimirskog kluba, kontaktiran je i sam HNS, iz kojeg je Dinamovu establišmentu poručeno:

- Pričekajte. Ubrzo će Fifa krenuti sa svojim smjernicama, Uefa će definitivno ove godine odustati od financijskog fair-playa, što vam daje i vrijeme i prostor za konsolidaciju, i pripremu daljnjih opcija. Solidarizacija s nogometom bit će neminovna, no prije nego krene, nemojte se zaletavati...

Dinamo je sve to čuo, ali se oglušio. Odlučio je po svome, pa je nakon odbijenice od strane igrača i trenera, sve pustio iz ladice, otvarajući plavu Pandorinu kutiju, u kojoj su mnogi donedavne junake vješali po stupovima. Umjesto da klub shvati kako ih je ta ista četa "pedra" dovela do lagodne situacije, i sama im brizgala benzin u poharane rezervoare, klub je još jednom stao na stranu sebe samih. Jer, ako ćemo po pravici, onda su u "kriznim vremenima" mogli tražiti i onih 200 ili koliko već milijuna isisanih iz blagajne. Ali da, ah, to je "samo" nepravomoćno...

Nije klub, elem, bio svjestan da su ti isti igrači bez znanja javnosti u jeku pandemije sami skupili novac za šest respiratora i uplatili ih u tišini, bez želje za samopromocijom, ili da su ti isti igrači skupljali novac da se zaposlenicima uplate božićnice. Ili da su, konačno, svojim igrama i stavom, napokon počeli otapati santu leda između navijača i kluba, santu koju su ljudi cijepljeni stvarnog života brižno ledili sve ove godine.

Koliko saznjemo, problem nije bio u samom smanjenju plaća, koje, ipak, nije "samo" 33%, kako se voli istaknuti, već 66%, jer nitko ne zna kad će i hoće li dobiti onu drugu trećinu osiguranih financijskih prava. Nitko u ovome času, konačno, ne razmišlja da je nogomet realni sektor, a ne javni, i da izjednačenje, ne znam, prozvanog Arijana Ademija s tetom iz Konzuma nije usporedivo po niti jednoj točki stvarne ekonomije. Nitko od dinamovaca, naime, nije neki uhljeb kojeg trenutačno razni "ribiči" i ministri brane, dapače. To su ljudi koji su talentom i radom došli do toga da im netko da plaću kakvu imaju. Nije, ako već želite, niti Bjelica stavio pištolj na stol i kazao "dajte mi 1,2 milijuna eura". To mu je ponudio klub.

Uglavnom, igrači su, dakle, bili za razgovor o smanjenju plaće, ali uz pregovore i nalaženje zajedničkog rješenje, a ne besgovorno kimanje na jednostranu klupsku odluku. Odluku ljudi pod krinkom spašavanja radnih mjesta. Kako da ne...

I to su putem Ademija, Livakovića i Petkovića kao predstavnika igrača i poručili. A Ademi je, kao prvi među jednakima, odlučio stati na stranu svojim "kamarada". što je jedino logično i ispravno. Tražio se drugačiji modus, ali prije svega razgovor, nalaženje na zajedničkoj točci.

Umjesto dijaloga, dočekalo ih je priopćenje puno difamiranja.

Iz kojeg, prije svega, vrišti želja za rušenjem Nenada Bjelice. Što unutar redova njemu odane vojske nije dobro prošlo, premda su mnogi vezani uz agenciju bliskiji Mamićima nego Bjelici. Razdor koji podsjeća na kašinski rasjek, time je doveo do talačke krize, u kojoj će na kraju opet patiti Dinamo. Jer, nije si Dinamo samo jučer pucao u nogu, kako je napisao jedan kolega. Dinamoova noga ima više prostrijelnih rana od junaka na Neretvi...

Nudeći igrače i trenera kao topovsko meso, Dinamo nije samo otvorio front s navijačima, na koji su već navikli, već je ovoga puta ušao i u fajt s igračima. U jeku pandemije koju svijet ne pamti, nema sumnje da će se ona apsolutno preliti i na nogomet. I nije dvojba treba li rezati, jer je to nužno ako ne želiš ostati trajno osakaćen, ali pitanje je tajminga i akcija. Nije usporedivo vezati Dinamo i Barcelonu, jer za razliku od igrača Barcelone, dinamovci su obrtnici koji si sami uplaćuju doprinose. pa ako već hoćete, ako će i oni uplaćivati manje, onda će iz tih poreznih davanja biti i manje za medicinske i sestre i doktore. To su dakle promašene teze.

Nogometni svijet priprema se i krenut će u obranu svoga planeta, i to definitivno putem rezanja, svjesni su toga i igrači, no pravno, Dinamovi nogometaši mogu se zainatiti i tražiti posljednji cent, koji im po slovu ugovora pripada.

Zaključani iza nove klupske odluke da ne smiju davati izjave, čujemo da se osjećaju prilično jadno, ostavljeno, ali i inatljivo. Voljeli bi da se čuje i njihov glas, da objasne svoju stranu priče. No, do jučer otvoreni klub spustio je rampu. I u času dok se država i grad slamaju na pola, odlučio je jednu pozitivnu priču izvrgnuti gadostima. Ponajviše zbog inata, častohleplja i ljubomore. Jer, ne zaboravite, nakon Rusije je iz Međugorja pušten glas, koji i danas, u času kada je Dinamo kročio putevima neke svoje zaboravljene veličine, odzvanja...

- Ja sam sve stvorio, a meni nitko da čestita...

U inat, "čestitke" su dobili igrači i trener. Koji, pak, poručuju:

- Ne može.

Linker
28. svibanj 2020 00:52