Iz Grada svjetlosti odlazim u tmurnom raspoloženju, Hrvatska nije uspjela. Uspio je Portugal, koji nije ostavio naročit dojam, ali je nokautirao i Hrvatsku i Poljsku i Wales i Francusku. Uzeo je ono što je pripadalo Hrvatskoj.
No, u jednoj stvari se slažu i stručnjaci i laici: Hrvatska je igrala najbolji nogomet na Euru. S takvim nogometnim potencijalom to je i razumljivo. Ipak, ova generacija nije uspjela izaći iz sjene Ćirinih “vatrenih”, makar su to žarko željeli. Negdje je bio kratki spoj, negdje je puklo. Ne želim istraživati što to nije štimalo jer svi to znamo, ali - generacija nije ispunila očekivanja, nisu nadmašili, pa čak niti dosegnuli rezultat Bobanove generacije koja je bila treća na svijetu. Ne može se reći da je Modrićeva generacija završila put, iako Marko Pjaca i Tin Jedvaj oslovljavaju kapetana Srnu - kojemu su 34 godine i u biografiji ima 133 nastupa za Hrvatsku - s “barba Dario”.
Subašić, Modrić, Mandžukić i Ćorluka su prešli tridesetu i pitanje je dana kada će reći - dosta nam je. Dolazi nova generacija, generacija Marka Pjace. Taj potentni nogometaš, zbog čijeg je ignoriranja Ante Čačić doživio najviše kritika, trebao bi biti lider jedne nove generacije, kao što je to Antoine Griezmann u Francuskoj. Pjaci je 21 godina, ali tu su njegovi Jedvaj (20), Vrsaljko (24), Ćorić (19), Kovačić (22), Brozović (23), Rog (20) i Kramarić (24). Tek ulaze u punu nogometnu zrelost i najbolje nogometne godine. Mogu se osloniti na Ivana Perišića, Nikolu Kalinića i Ivana Rakitića, a toj generaciji pripada i Alen Halilović kojega je izbornik izostavio s liste putnika za Francusku.
Jednom zauvijek treba prestati uspoređivati generacije. Svaka je bila posebna. Milan Ćalasan, bivši centarfor Dinama, a danas menadžer na pariškoj adresi, ispričao mi je jedan detalj s finalne utakmice. Bivši francuski izbornik Aime Jacquet, koji je 1998. godine osvojio naslov svjetskog prvaka, zamolio ga je za fotografiju sa Šukerom. U tom kratkom susretu Jacques je priznao: “Samo tebe smo se bojali...” Tada je Šuker bio jedan od najboljih igrača na svijetu. Danas je to Ivan Perišić, sutra će biti Marko Pjaca. Možda će on i njegova generacija postići taj veliki rezultat o kojemu Hrvatska sanja od Ćirinih dana kada je stari trenerski vuk tvrdio da imamo najbolje igrače na svijetu. I ovi iz Pjacine generacije na tom su tragu.
Zašto baš Pjaca? Vahid Halilhodžić, koji je trenirao i Ronaldinha, kaže: “Taj momak je za nekoliko minuta pokazao više nego neki razvikani igrači na cijelom turniru!” Pjaca se čini stabilnim, karakternim dečkom, koji nije gladan medijske pažnje, ne gunđa kada ga trener posjedne na klupu, a prošlu sezonu je odigrao u velikom stilu. I vjerojatno će se još samo kraće vrijeme zadržati u Dinamu. Za njega se bore kao što su se nekada borili za Alena Bokšića na kojega po stilu igre najviše i podsjeća.
No, zazivanje nove generacije ne znači da je Modrićeva rekla zadnju riječ. Ne, oni će u Moskvi još uvijek biti kostur momčadi koja bi tamo trebala odigrati najzreliji turnir u karijeri. No, već dugo čekamo da ta generacija “progovori” - od Beča 2008. godine, preko Varšave, Sao Paula do Pariza. Nije se dogodilo ono što smo željeli, iako smo imali kapacitet, nije bilo ni kuraže ni pameti. Vrijeme je za nove klince, novi “bolidi” su na pisti. Brži, moderniji, gladni rezultata, bez kompleksa. Možda će baš generacija Marka Pjace izaći iz sjene “vatrenih”, što godinama zazivamo, a nikada se još nije dogodilo. A možda će se čudo dogoditi već u Moskvi...