JUČERAŠNJA PRIČA Bilić složio momčad za budućnost
Hrvatska je na Euru do 88. minute odlučnog meča sa Španjolcima bila u četvrtfinalu i već je taj podatak dovoljan za vrednovanje vatrenog nastupa. Gol Navasa značio je po igri nezaslužen a po sudačkim previdima nepravedan poraz i put kući. No, Hrvatska je na EP potvrdila status jedne od deset najboljih momčadi svijeta. Vatreni su al pari igrali s kasnijim finalistom i (vice)prvakom Europe (i svijeta), u utakmicama u kojima jedan potez ili kriva odluka suca donosi prevagu. U Hrvatskoj jest loš običaj temeljiti pojašnjenja dosega ovisno o kome se govori, a ne o čemu se radi, no tehnički i nadasve dobronamjerno gledano, reprezentacija je bila dobra i ispunila je realna (!) očekivanja.
Bila je to tek utjeha Slavenu Biliću, koji je nakon 6 dugih i po mnogočemu dojmljivih godina zaključio svoje, u konačnici vrlo pozitivno stolovanje. Počeo je kao poletan i zelen trener, otišao je bitno iskusniji i nemjerljivo bolji stručnjak. Rezultatski je bilo obrnuto. Najuspješnije rezultate imao je na početku, ali najbolji je posao za Hrvatsku zapravo radio u vrlo stresnom završnom ciklusu. Usporedo s borbom za Euro odradio je tihu rekonstrukciju reprezentacije. Strinić, Vida, Perišić, Lovren, Schildenfeld, Badelj, Jelavić, kao i etabliranje Mandžukića kao udarne igle, primjeri su tog procesa, zbog kojeg je nekad patila igra i rezultat.
STANJE DANAS Zadržana pobjednička staza
Kad je Igor Štimac u srpnju preuzeo reprezentaciju žarom novaka raspričao se da će promijeniti igru, selekciju i kućni red. Praksa je ponudila nešto drugo, velikim dijelom i zbog navedene rekonstrukcije reprezentacije. Skupina igrača s Eura praktično je najbolje što Hrvatska trenutno ima, osim tada ozlijeđenih i iskusnijih Lovrena, Olića, Iličevića, a prekobrojnih Petrića i Klasnića. Štimac je posegnuo za Maločom, Vukušićem, Radoševićem, Sammirom, ali jezgra s kojom je ostvario izvrstan kvalifikacijski učinak istovrsna je Bilićevoj. Za taj logičan kadrovski pristup, srećom, zaslužna je tehničko-taktička lekcija koju je Švicarska održala Štimcu na debiju na Poljudu. Zato se brzo vratio provjerenim igračima i taktičkim postavkama. Na planu igre, pogotovo u kontekstu zvučne ali sukladno igračkim potencijalima nerealne najave španjolskog stila (brži protok igre, posjed lopte, visoka obrana, visoki presing), nije bilo značajne promjene. Štimac se vratio sustavu 4-4-2 kojeg je forsirao Bilić (osim 4-2-3-1 sa Španjolskom), sličnih obilježja igre, što je logično, jer su u pitanju isti igrači. Opet se tako Hrvatska mučila bunkerom protiv Makedonije u Zagrebu ili djelovala uvjerljivije protiv ofenzivnijeg takmaca u Belgiji, s više prostora za (polu)kontru. U Skoplju je srušena tradicija neuspjeha i pragmatičnom igrom Vatreni su iz dva prekida ostvarili važnu pobjedu. Naposljetku, protiv Walesa je Hrvatska odigrala rijetko kada tako dopadljivo.
POGLED ZA SUTRA: Ključna utakmica sa Srbima
Dočekan s puno animoziteta i skepse Štimac je najvažnijim adutom, rezultatima, utišao eho nesklonih. Štoviše, vezane pobjede u Skoplju i Osijeku, uz lepršavu atmosferu u Gradskom vrtu, otoplila je ozračje oko reprezentacije. To je u kontekstu 2013. bilo jako važno. Prioritetno da bi se u miru dočekala super važna utakmica sa Srbijom.
Euforiji, dakako, nema mjesta. Pred nama je godina izuzetnih očekivanja (viza za SP, revanš Srbima), super teških izazova (dvije utakmice sa Srbijom koje su više od nogometa, i treća nogometno najkompliciranija, s Belgijom), za ukupno deset mjeseci koračanja na vrlo tankoj liniji razgraničenja pobjedničke euforije i teške depresije. Ta nit može biti podebljana već 22. ožujka ukoliko se pobijedi Srbija. Ona bi definitivno izgubila priliku i za drugu poziciju, dodatno bi raslo samopouzdanje Vatrenih, kao što bi podrška okruženja bila osigurana do odlučnih borbi u listopadu. Još ako bi toga dana Belgija (barem) remizirala u Skoplju, psihološki bi Vatreni dobili orkansku buru u leđa.
Upravo zato prvi sudar sa Srbijom može bitno odrediti vatreni hod 2013. godinom. S pobjedom stiže rasterećenje i posljedično manje pritiska i imperativa, što Vatrenima uvijek olakšava nastavak kvalifikacija. Hrvatska treba tu pobjedu i zbog nastavka pozitivne atmosfere. Ova reprezentacija s navijačkim drilom djeluje kao da ima igrača više, ali kad ta podrška izostaje ova Hrvatska djeluje upola slabije. Kako pozitivno, tako meč sa Srbijom može i vrlo negativno djelovati na vatreni tabor, iako bi natjecateljski značio samo otežani teret na putu do cilja. Nije još naime bilo kvalifikacijskog poraza da bismo znali kako će okruženje reagirati prema izborniku. Ako se mora dogoditi najgore bi bilo da taj poraz i krizni trenutak uslijedi protiv Srbije u Zagrebu. Lako je zaključiti da bi u tom slučaju na površinu, još snažnije, isplivali sada zatomljeni animoziteti prema aktualnom izborniku i čelništvu HNS-a.
U tom kontekstu jako je važno da HNS, a pogotovo Štimac, ničim ne iritiraju aktualno pozitivno ozračje. Izbornik se odveć zaigrao na trusnom području društvenih mreža i javne komunikacije, zalazi u sfere politike Saveza, djelokruga glasnogovornika i animatora, nerijetko odajući zadržavanje komentatorskog statusa. No, slijedi prevažna i složena priča i vrijeme je da (p)ostane 'samo' trener. Svojevremeno je euforija početka uzela i Bilića, pa je i zbog pada reprezentacije brzo shvatio da se mora baviti samo strukom. Štimac ima prednost jer to sada zna.
Da bi vrlo napeta izazovima i preprekama, ali iznimno motivirajuća ulozima, 2013. bila uspješna (viza za Brazil!), uz mudrost izbornika i potporu HNS-a, iznad svega uz unisonu navijačku podršku, najvažnije će biti zdravlje igrača! Kad je kompletna i motivirana Hrvatska djeluje moćno. Kad izostanu 1-2 stožerna igrača, bez farbanja priča o širokom kadru, nastaju veliki problemi. Zato, ako se zbog nečega prvo treba pomoliti, onda je to svakako da protiv Srba i Belgijanaca Štimac ima na raspolaganju prvih 15-16 standardnih izbora. Povijest ukazuje da smo upravo Srbe u majstorici 1999. godine dočekali zbog površnosti Blaževića i peha, bez tri jako važna igrača, Bobana, Štimca i Darija Šimića. To je i za brončane bilo previše i krahirali su. Neka 2013. bude suprotnost tome. Svi preduvjeti za to su stvoreni upravo u 2012. godini, zahvaljujući Biliću i Štimcu te iznad svega igračima...