StoryEditor
 AFP
SN BIRAJU STO NAJBOLJIH

HRVATSKI REPREZENTATIVAC KOJI JE BIO APSOLUTNI SIMBOL PROFESIONALIZMA Prepoznat tek u 24. godini napravio je impresivnu karijeru

ZVONIMIR SOLDO Prepoznat tek u 24. godini, napravio impresivnu karijeru
Autor: Igor KrištaforObjavljeno: 04. svibanj 2020. 00:08

Postoje “rođeni nogometaši”, oni čiji je talent uočljiv već od najranijih dječačkih dana, čija je nadarenost i sljubljenost s loptom istinski Božji dar. I koje treba pravilno usmjeravati kako bi ta njihova urođena vještina dosegla eksploziju. Ali postoje i oni drugi koji, na prvu, u tim omladinskim danima, ne ostavljaju upečatljivi dojam, niti im se lopta “lijepi” za nogu. Međutim, svojom igračkom inteligencijom, upornošću i discipliniranim radom sve nadoknađuju i postaju vrhunski nogometaši, ostvaruju zavidne karijere. U tu drugu skupinu svakako pripada i Zvonimir Soldo...

Uvijek tjelesno moćniji

U biografiji ovog bivšeg hrvatskog reprezentativca piše da su mu roditelji u Zagreb doselili iz Hercegovine, naselili su se u Dubravi, u Studentskom gradu, gdje je Zvonimir odrastao i napravio prve nogometne korake. Zajedno s Damirom Ivančićem, poznatim zagrebačkim haklerom, koji je osjetio draž prvoligaškog igranja nastupajući za Dubravu i slovenski Korotan Suvel iz Prevalja (igrao je još u Španskom, Ponikvama, Slogi Gredelj, Studentskom gradu, Concordiji i Ivanić Gradu), ali je znatno poznatiji po malonogometnom umijeću i osvajanju trofeja s Uspinjačom. Ivančić je sad trener četvrtoligaša Hrastja (pokraj Svetog Ivana Zeline)...

- Zvonimir i ja smo generacija, zajedno smo krenuli u Osnovnu školu “Vjenceslav Novak”, u isti razred. I svaki slobodni trenutak koristili smo za igranje nogometa, onda je oko nas još bilo livada i stalno smo jurili za loptom. Pa smo se javili i na selekciju u nižerazredni klub Studentski grad i tu smo počeli organizirano trenirati - kaže Ivančić i nastavlja:

- Igrali smo zajedno dvije godine i onda su me pozvali u Dinamo, imao sam tada 11-12 godina, a Zvonimir je ostao u Studentskom gradu. Nakon tri sezone vratio sam se u Studentski, a Soldo je baš tada otišao u Dinamo. I onda su ga zapazili Pero Dujmović i Ilija Lončarević i tako je zapravo počela velika i uspješna karijera koju je kasnije napravio - rekao nam je Ivančić i nastavio:

- Uvijek je bio tjelesno jači i viši od suigrača iz generacije, time se najviše izdvajao od svih nas. Igrao je u obrani, na mjestu zadnjeg ili prednjeg braniča, a gdjekad i kao zadnji vezni. Već se tada vidjelo da ima sjajan pregled igre i mirnoću, njegova je prva lopta bila točna u 99 posto slučajeva. I to mu je bio najjači adut, tim je atributima zapravo i dosegao visine - sjeća se Ivančić.

Uporan i discipliniran

Nerijetko se u nogometnim krugovima može čuti teza: “Soldo nikad u životu nije nikoga predriblao!” I doista, teško se sjetiti nekog izravnog duela kojeg je Soldo riješio driblingom, uvijek je težio dodavanju suigraču, nije si komplicirao nogometni život soliranjem i “mučenjem” lopte, bio je igrač kroz kojeg je igra tekla poput vode u najmirnijoj rijeci. A i Ivančić potvrđuje da ni u mlađim danima Soldo nije težio driblinzima...

- Nikad driblinzi nisu bili obilježje njegove igre. Zanimljivo je, primjerice, da u tim osnovnoškolskim danima, kad smo igrali mali nogomet na školskom, rukometnom igralištu, Zvonimir nije mogao upasti u prvi sastav! Nakon škole, mi smo počeli igrati, a on je otrčao doma, stanovao je u zgradi iza školskog igrališta i vratio se sa sendvičem i sjeo na klupu. I kad je netko od nas morao ići kući, Soldo ga je tada zamijenio, bio je kao klinac prva pričuva! Na tom se haklu živjelo od driblinga, a to nije bila njegova jača strana. Ali je zato postao jedan od najboljih igrača na svijetu s točno dodanom prvom loptom, fantastično je “čitao igru”, a bio je, k tome, izrazito uporan i discipliniran, mogao je na treningu, bez pogovora, ponavljati do besvijesti jednu te istu stvar - kaže Ivančić.

Legendarni hrvatski trener Ilija Lončarević imao je zacijelo i presudnu ulogu u karijeri Zvonimira Solde. Kad je, naime, bio instruktor Zagrebačkog nogometnog saveza, Lončarević je pozvao Soldu u selekciju ZNS-a, te u pionirsku reprezentacija amaterskih klubova Hrvatske. Soldo je tada još igrao u Studentskom gradu...

- U toj su selekciji, uz ostale, bili Dubravko Pavličić i Željko Župetić. A 1983. godine, kao junior je prešao u Dinamo, ali tamo je bio zapostavljen. I onda sam, u ljeto 1985. godine, otišao u Maksimir i tražio sam ispisnicu, želio sam ga odvesti u Lokomotivu. Odmah su mi dali papire, Soldo je najprije igrao za juniore Lokosa, da bi krajem jeseni debitirao i za prvu momčad, uz još nekoliko juniora koje sam pogurnuo u momčad - sjeća se Lončarević.

Nogometna inteligencija

Igrao je Soldo na Kajzerici tri sezone, pa je u ljeto 1988. dobio poziv iz Dinama. No, tijekom priprema nije se nametnuo treneru Josipu Skoblaru, pa se vratio u Lokomotivu, da bi sljedeće sezone opet došao u Maksimir. Trener je bio Josip Kuže, na mjestu zadnjeg braniča forsirao je Zvonka Lipovca, kojeg je doveo iz banjolučkog Borca, pa je Soldo te jeseni prikupio tek desetak utakmica i otišao je u drugoligaški Zadar, gdje mu je trener bio Ante Čačić...

- Soldo je bio jedan od brojnih primjera mladih igrača koje veliki klubovi nemaju vremena čekati! Prvoligaški je igrač postao tek u Inkeru 1991. godine, tada je već imao 24 godine, a afirmaciju je u Dinamu stekao dvije godine kasnije, s 26 godina, a godinu potom debitirao je i u reprezentaciji. Soldo je uspio, ali mnogo je nadarenih mladića nogometno propalo i negdje se na tom putu izgubilo, zato jer nemamo razrađeni sustav čekanja da talentirani mladići sazriju kao igrači - jasan je Lončarević, kojem je Soldo bio jedan od ključnih igrača u zaprešićkom Inkeru u osvajanju turnira “Slobodna Hrvatska ‘91.” te Hrvatskog kupa 1992. godine.

A na osnovi čega je Lončarević zapazio Soldin potencijal već u pionirskim danima, kad nije odskakao tehničkom savršenošću, niti je “gutao loptu”? U takvoga se igrača, naime, ne može “zaljubiti” na prvi pogled...

- Treneri obično dijele talentirane igrače u tri kategorije. Prva je je kad dečko puca od talenta, nadareni je dribler, dobar pucač, ima sjajan pregled igre. To je vrhunski talent. Drugi je stupanj talent s nekim manjkavostima, recimo da je spor, ili nešto drugo. A treći je stupanj ono što neki treneri vide, a neki ne, iako ima i onih koji vide talent, ali neće se time baviti. Kod Solde je bila prepoznatljiva nogometna inteligencija, izvrsno je čitao i predviđao igru, sjajno se snalazio u prostoru i vremenu, uvijek je, u svakoj situaciji, imao rješenje, jedan ili dva poteza unaprijed. I zato je brzo igrao, u sebi je imao tu igru s jednim ili dva dodira. K tome, imao je pravi karakter, uvijek je želio pobijediti! Izrastao je velik, onako “klempav”, s dugim krakovima, nije baš bio brz i njega se jednostavno moralo čekati da sazrije kao igrač. I kad je sazrio, dosegnuo je najveće visine – kaže Lončarević.

U Dinamo je Soldo opet došao u ljeto 1994. i krajem rujna doživio je najteže trenutke u karijeri! Na uzvratnom dvoboju 1. kola Kupa pobjednika kupova protiv Auxerrea, naime, Soldo je već u 11. minuti bio isključen zbog dva žuta kartona! U Zagrebu su Plavi slavili 3:1, na uzvratu su bili teško poraženi 0:3, bila je to ona utakmica na kojoj su Miroslav Blažević (tada je bio vlasnik, predsjednik i trener kluba, kao i izbornik naše nacionalne vrste!) i Zdravko Mamić (direktor), napali nizozemskog suca Roelofa Luingea, zbog tog je incidenta Ćiro kažnjen, pa nije vodio Hrvatsku u Palermu protiv Italije. Mnogi su Soldino neuobičajeno rano isključenje pravdali tezom da ga je “Ćiro premotivirao”...

Sezonu kasnije, Soldo je s Dinamom osvojio dvostruku krunu i u ljeto 1996. godine otišao je u Njemačku, u Stuttgart, tamo je ispisao i najljepše stranice karijere. Imao je vrline koje Nijemci najviše cijene - pravodoban i točan u dodavanju, pedantan i jednostavan! Za Stuttgart je, u deset godina, odigrao ukupno 399 utakmica (301 u Bundesligi!), od toga više od 200 s kapetanskom vrpcom na ruci! Nijemci su ga prihvatili kao svoga, postao je simbol nogometnog profesionalizma.

Na oproštaju, u svibnju 2006. godine, istrčao je počasni krug oko terena nakon utakmice s Wolfsburgom, a navijači su ga nagradili ovacijama, istaknuvši transparent ispisan na njemačkom i hrvatskom jeziku: “Veliki junak odlazi u zasluženu mirovinu!” Philipp Selldorf, novinar njemačkog dnevnika Süddeutsche Zeitung, ovako je opisao Soldu:

- Kao igrač nikad nije bio uspaničen, uvijek je ostao smiren. Kao osoba je ljubazan, uljudan, ali hladan. Čista je suprotnost pojmu brbljavost, prijateljski je raspoložen, ali nepristupačan...

Na SP-u u Francuskoj 1998. godine, bio je jedan od ključnih Ćirinih igrača u osvajanju bronce. Odigrao je šest utakmica, preskočio je samo dvoboj osmine finala protiv Rumunjske zbog žutih kartona...

OSOBNI KARTON

Zvonimir Soldo

Rođen 2. studenoga 1967. u Zagrebu.

Igračka karijera

Studentski grad, Lokomotiva, Dinamo Zagreb (1988.-1990., 1994.-1996.; 81 utakmica, 5 golova), Zadar (1990.-1991.; 26 utakmica, 2 gola), Inker Zaprešić (1991.-1994.; 92 utakmice, 1 gol), Stuttgart (1996.-2006.; 399 utakmica, 19 golova)

Reprezentacija Hrvatske (1994.-2002.; 61 utakmica, 3 gola)

Trofeji

Treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998., 2 Hrvatska kupa (1992., 1996.), prvenstvo Hrvatske (1996.), Njemački kup (1997.)

Trenerska karijera

Dinamo Zagreb, Köln, Admira Wacker

 

Linker
02. srpanj 2020 08:17