StoryEditor
Igor Jovićević
 Ronald Gorsic / CROPIX CROPIX
PRVI RAZGOVOR S NOVIM TRENEROM

IGOR JOVIĆEVIĆ PROGOVORIO O MAMIĆU, ODNOSU S BJELICOM, ALI I KLJUČNOM TRENUTKU 'Da se to nije dogodilo nikada ne bih postao trener Dinama'

Autor: Davorin OlivariObjavljeno: 23. travanj 2020. 00:18

Igor Jovićević (46) službeno je postao trener Dinama. S novim čovjekom na klupi Modrih sjeli smo u klupskim prostorijama u Maksimiru, razgovarali smo primjereno ovim vremenima, na propisanoj distanci. Zanimljivo, Jovićević se u medijima stalno apostrofirao kao mlad trener, a preuzima Dinamo s 46 godina, toliko je imao i Nenad Bjelica kad je prije dvije godine postao trener. No, Jovićević svojom pojavom odaje čovjeka koji izgleda puno mlađi.

- Čitam da sam mlad trener. Hvala na komplimentu, ha-ha... Ali baš i nisam. Makar, imponira mi to kad kažete da sam mlad, lijepo se osjećam.

Aura skromnosti

Kad ste saznali da ćete biti trener seniorske momčadi Dinama?

- Nedavno... Pričao sam s nekim novinarima ovih dana i u šali im kazao, “pa vi znate više od mene”. To je svakako izraz poštovanja prema bivšem treneru Bjelici koji je vodio razgovore o raskidu ugovora. U sličnoj poziciji bio sam u Celju, tako da znam o čemu govorim. Kad se sve riješilo u odnosu Dinama i Nenada Bjelice, onda se dogodio i poziv, stigao je od sportskog direktora Zorana Mamića - kazao nam je u uvodu Jovićević.

Zagreb, 220420.
Stadion u Maksimiru.
Igor Jovicevic, novi trener GNK Dinamo.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX CROPIX
Igor Jovićević
 

Kako ste reagirali kad je došao poziv Zorana Mamića?

- Danima se u medijima pisalo da se spominjem kao kandidat, tako da nije bilo nenadano. Nisam nigdje mogao pročitati da je postojalo osam ili deset kandidata. Nema trenera koji ne bi želio biti trener Dinama, od onih koji su imali velike rezultate do legendi kluba. Stojim čvrsto na zemlji, ne daj Bože da me napusti aura skromnosti i poniznosti. Bio sam fokusiran na B momčad dok god se nije dogodilo suprotno. Totalno sam bio posvećen utakmici s Benficom u Ligi prvaka mladih i daljnjim planovima s dečkima koje sam vodio. Međutim, kad se dogodio poziv za trenera prve momčadi, vidio sam se se sa mnom išlo u ozbiljnom pravcu, da je klub stao iz mene kao jedinog kandidata.

Prije otprilike mjesec dana kazali ste da je biti trener prve momčadi Dinama kao upravljanje svemirskim brodom. Eto, postali ste kapetan svemirskog broda.

- Budimo iskreni. Iskrenost sam naslijedio od pokojnog tate. Kad smo već kod njega, zahvaljujem svima na podršci u teškim trenucima. Dakle, skroz iskreno, ne bih bio trener Dinama da se nije dogodila ova situacija. To mora znati javnost, to moraju znati svi. Ne znači da ja nisam zaslužio biti trener Dinama, svojim radom i požrtvovnošću u ovom vremenu koje sam proveo u klubu. Ali da nije bilo koronavirusa, da nije bilo te situacije oko kluba, igrača i trenera, ne bih bio prvi trener Dinama. Svjestan sam da ulazim u turbulentnu fazu, težine odgovornosti koju nosi ova funkcija.

Zagreb, 220420.
Stadion u Maksimiru.
Igor Jovicevic, novi trener GNK Dinamo.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX CROPIX
Igor Jovićević
 

Kakva je bila suradnja s Nenadom Bjelicom?

- Imao sam privilegij surađivati s Nenadom Bjelicom. On je na mene tijekom ove dvije godine ostavio fantastičan dojam. Njegovo vođenje momčadi dizalo me na noge kao navijača. Boljeli su me dlanovi od pljeska. Kad smo dolazili na trening druge momčadi, uvijek smo na početku pljeskali prvoj na sjajnim izvedbama i rezultatima. Željeli smo biti kao oni. Nije to parola ili floskula, to su bile iskrene emocije. Prva momčad nas je sve skupa digla na noge, to je bilo fantastično.

Dolazite nakon Bjelice koji je ostvario velike uspjehe?

- Meni sad ne preostaje ništa drugo nego pokušati nastaviti taj put. Uvijek se pokušavam nadograđivati, usavršavati, kako sebe tako i druge. Zato ću pokušati, ponavljam, nastaviti uspješni put. Nema se tu što dirati! Samo ću s vremenom ugrađivati neke svoje ideje, detalje. Skidam kapu Nenadu Bjelici za ove dvije godine provedene u Dinamu. On nije digao samo navijače Dinama, nego i navijače drugih klubova koji su disali za Dinamo u Europi. Daj Bože da se sve opet ponovi. Nije bilo normalno da Dinamo 49 godina čeka na europsko proljeće. Sretan sam zbog Bjelice, a i zbog suradnje koju sam imao s njim. Ali isto tako sam sretan i zbog svoje dvije godine u Dinamu. Bio sam kandidat za trenera prve momčadi i prije te dvije godine, ali mislim da bi tada bilo prerano. To razdoblje je i meni dalo vremena doći do nekog iskustva, da sazrijem do kraja, da ostvarim neke rezultate, te da s tim kompletom dođem na ovu poziciju.

Zagreb, 220420.
Stadion u Maksimiru.
Igor Jovicevic, novi trener GNK Dinamo.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX CROPIX
Igor Jovićević
 

Jeste li razgovarali s Bjelicom?

- Jesam. Odmah nakon što je izbio problem, a jučer sam imao potrebu nazvati ga i kazati mu da sam potpisao višegodišnji ugovor. Još jednom sam mu zahvalio na svemu. Dao mi je podršku, nisam ni očekivao nešto drugo.

Nije prirodni put

Je li vaše imenovanje prirodni put, trenirali ste mlade dečke, drugu momčad, sad ste prvi trener?

- Nije to bio prirodni put! Želja mi je bila prirodnim putem doći na mjesto prvog trenera. To bi značilo da je Nenad ostao još, recimo, godinu, godinu i pol ili čak još dvije. Pa bi se onda klub odlučio za mene, nakon što bih ostvario dobre rezultate s B momčadi. Takav put sam sanjao, o tome sam pričao i s Bjelicom. To je to poštovanje koje nikad neću moći izbrisati. Zaista mu čestitam na svemu što je napravio za Dinamo, za njegove navijače, a i ja sam navijač. Sve to mu nikada neću zaboraviti.

Hoćete li moći ponoviti te rezultate?

- Teško je ponoviti tu euforiju. Bila je to neviđena sinergija igrača, trenera i stručnog stožera, nije se tako nešto ponovilo od 1982. godine. Iz sjajnih rezultata je izlazilo njihovo samopouzdanje. Ne možemo kazati da Dinamo ima najbolje igrače na svijetu, Real ima bolje, ali meni je Dinamo izgledao puno bolje od Reala. Imao je prepoznatljiv stil, ginuli si jedan za drugoga, momčadski duh bio je savršen. A sve to je i moja trenerska filozofija. Kad gledam Nenada Bjelicu, gledam sebe. Mene na zanima pojedinac koji se izdiže iznad momčadi. Da, bitni su mi pojedinci, ona jačaju kolektiv, svatko ima svoj ego i svoje viđenje, svatko je najbolji za sebe. Ali ja to moram ukomponirati, da bi svi radili za svrhu momčadi. Težim zajedništvu i duhu momčadi. Time se Dinamo ponosio tijekom svoje povijesti. To su me učili u nogometnoj školi ovog kluba, ne mogu odustati od te ideje. Svi skupa smo jači od nekog pojedinca.

 

Imate li kakvog trenerskog uzora?

- Svi uspješni treneri po nečemu mogu biti uzori. Od Jürgena Kloppa mogu uhvatiti kontranapad, od Pepa Guardiole posjed lopte, kombinatoriku, traženje prostora za manipulaciju protivnikom, od Diega Simeonea mogu naučiti kako se igra obrana blizu svoga gola u stresnim situacijama. Svi su različiti profili trenera, a svi su uspješni. Ali to je i umijeće trenera. Uhvatiti se za jednu svoju ideju, te je usavršiti do savršenstva. Tako nešto važnije je i od pobjede! Pobjeda je nekad precijenjena. Recimo, dođeš do finala Lige prvaka, zar si ti gubitnik? Zašto si gubitnik ako si došao do finala? Zar si gubitnik ako na Olimpijskim igrama ne osvojiš zlato? Zar oni koji su nadmašili sebe, oborili osobne ili nacionalne rekorde nisu pobjednici? Najbitnije jest, važnije od pobjede jest da se nikad ne izigraju proces i stil. Oko procesa i stila nema pregovora. Nekad i ne želim pobijediti s 1:0, a momčad je igrala loše, kad osjetim da navijači nisu zadovoljni.

Udarac u bradu

Plašite li se da ćete brzo izgorjeti na Dinamovoj klupi?

- Može se dogoditi, u nogometu uvijek možeš izgubiti, zar ne? Takve su životne situacije, to moram prihvatiti. Odrastao sam čovjek. Imam nešto iza sebe, imam određeno iskustvo. No, ovo je najjača momčad koju ću voditi, najbolji klub u kojem radim, sigurno je to veliki izazov za mene. Nije isto raditi u Karpatima ili Dinamu. Iako je ukrajinska liga u sezoni 2014./15. bila jaka. Tada mi je predsjednik Petar Diminskij dao kormilo prve momčadi bez licence, prepoznao je moj potencijal. Sa mnom kao sportskim direktorom i trenerom zaradili smo skoro 10 milijuna dolara. Njega sam također nazvao i kazao mu da sam postao trener mojeg voljenog kluba. Bio je sretan, pozvao me sa suprugom u Grčku na odmor kad stane koronavirus. Kod njega je počeo moj trenerski put, zato sam osjetio potrebu ga nazvati, iako se baš nismo rastali baš najbolje. No, voli me kao sina.

Ipak, bojite li se ovog velikog izazova, biti trener Dinama?

- Ne bojim se jer me strah! Osjećam odgovornosti i težinu posla koji ću obavljati. Ne, nije to strah u smislu blokade.

Kako gledate na imenovanje Goce Sedloskog za trenera B momčadi koju ste vi vodili? Je li to ipak određena vrsta pritiska?

- Možda će netko pomisliti da je to smišljeno, da je taj izbor nekakva varijanta ako ne budem uspješan. Pa, da je i tako, super, nema veze. Dinamo je pokazao da uvijek ima viziju. A rekao sam vam da se ne bojim za sebe, a taj strah koji imam tjera me prema naprijed. Da budem bolji i da ne dam bilo kome drugome da zauzme moje mjesto! Klub ima viziju ne samo s mladim igračima poput Krizmanića, Gvardiola ili Šutala. Dinamo razvija i trenere. Konačno, Dinamo je uložio u mene i kuhao me na laganoj vatrici. I sad sam postao trener prve momčadi. Jesam li sto posto spreman? Vjerojatno nisam, ali ću za godinu dana postati puno bolji trener nego što sam sad! No, osjećam se isto tako sto posto sposobnim voditi prvu momčad. Mislim da razumijete razliku. Recimo, često sam svojim dečkima u B momčadi kazao “strah me je”. Ali oni me dobro poznaju i znaju da sam tada nabrijan i motiviran. Kad smo se k’o klinci znali potući u školi, bilo me strah, pa sam prvi potegao udarac u bradu, nisam čekao. A s godinama dobiješ iskustvo, pa onda misliš, nemoj ga puknut’ sad, pukni ga malo kasnije, ha-ha...

Motivacija igrača

Što vam je kazao Zoran Mamić?

- Obavio sam razgovor sa sportskim direktorom. Koliko god je moguće, momčad će se pokušati održati na okupu. To bi bilo dobro za ostvarenje ciljeva, pogotovo u Europi. No ništa se ne može garantirati, Dinamo živi od prodaje igrača. Ako dođu neke ponude za Livakovića, Petkovića, ili Oršića, držim da Dinamo ne može ostati imun. Bez obzira što bih ja želio da ostanu. Igrače se mora razumjeti, bio sam igrač, znam kako igrači dišu, klub im može izaći ususret. Međutim, imamo pokriće u drugim igračima kako bismo mogli ostvariti svoje ciljeve. Ovo prvenstvo, kad se nastavi, želimo uspješno privesti kraju, kako bi Nenadu Bjelici podarili njegov zasluženi naslov prvaka. Napravit ćemo sve da tako bude, siguran sam da će motivacija igrača biti ogromna. A kasnije ćemo vidjeti koja će momčad biti na okupu za europske izazove.

Malo je nedostajalo da me tata vidi kao trenera Dinama

Vaš reporter je u svojoj dugogodišnjoj karijeri razgovarao s mnogim trenerima. Samo dvojica su za vrijeme razgovora pustili suze. Jedan je bio Josip Kuže kad je pričao o svojim problemima s kockom, a drugi je jučer postao - Igor Jovićević. Kad smo mu kazali da je njegov otac Čedo preminuo baš prije nego što će on postati trener voljenog kuba, te da ga nije uspio vidjeti na klupi Dinama, reagirao je jako emotivno, suze su se spustile niz lice...

- Oprostite, eto, suze mi idu na oči... Sve je to jako emotivno za mene. Baš smo u krugu obitelji razgovarali o tome, tako malo je falilo da me vidi kao trenera Dinama. Ali mislim da je on tu negdje, da me gleda, da će gledati utakmice. Cijeli je život proveo ovdje, od 1972. godine, zavolio je Zagreb, ljude, Zagrepčani su mu pokazivali poštovanje do njegove smrti. Da se pogreb mogao održati, mislim da bi na njemu bilo nekoliko tisuća ljudi. Osjećam njegovu snagu, ponosan sam na njega. Gledam ga na ovim fotografijama u Dinamovim klupskim prostorijama, daj Bože da i ja danas-sutra budem na njima, da se fotografiram kao i on s trofejima. Žao mi je što me nije vidio na klupi, ali sam istovremeno i ponosan.

 

Linker
17. lipanj 2020 01:53