Kad se negdje u zvijezdama dijelila sreća, on je definitivno bio odsutan. Imao je tek četiri godine i nije znao što mu život nosi kada je uz brojnu mu obitelj, koja je 1991. godine izbjegla iz Zubovića (kraj Jajca), stigao u Dežanovce kraj Daruvara. Vrlo brzo postao je najpoznatiji član familije, u kojoj je šest braće i dvije sestre, iskazujući nogometni talent u tamošnjem Dinamu. Čvrst kao stijena, prodoran igrač koji ide okomito prema golu, prilično hitar i, što je jako važno, odgovoran u igri. Kad je Kamen Ingrad “pukao”, Sivonjića je sudbina odvela u Inter iz Zaprešića gdje je potvrdio sve dobre stvari iz Velike, gdje je uz 9 golova u 49 nastupa zaslužio i poziv u U-19 reprezentaciju...
Krunoslav Jurčić je imao vrlo dobro mišljenje o Sivonjiću. Cijenio je njegovu odgovornu igru u oba pravca, žrtvovanje u trci i na onom mjestu gdje mora raditi za druge (zvijezde), zbog čega je znao pred gol dolaziti bez svježine nužne za mirno poentiranje. Jurčić mu je davao prednost i pred skupo plaćenim inozemnim vedetama ( Papadopoulos), ali niti je Jurčić imao takvu moć, niti je Sivonjić bio “dijete sa zaleđem” da bi se izdržao pritisak klupskog pa i medijskog dvora.
Na utakmici protiv Cibalije, 25. listopada 2009., Sivonjiću je na centimetar od linije gola lopta, koju je trebalo gurnuti u mrežu, izmigoljila ispod pete i od gola ništa. Sivonjić je od toga dana postao predmet ismijavanja Hrvatske, pa čak i onih koji nikad u životu nisu udarili loptu. Ostavilo bi to traga na svakome, a kamoli na momku kojem se učinilo da mu sa 22 godine karijera kreće putem snova, njegovih i obiteljskih. Riješili su ga se u Dinamu, poslali ga natrag u Inter, pa vratili da bi ga dali Lokomotivi, naposljetku su mu i tamo dali otkaz. No, po Murphyevom zakonu brodolom je tek počeo...
Jedini čvrsti mu oslonac, menadžer Ivan Cvjetković nije vodio računa da se igrač u zimi nigdje ne može registrirati jer je već promijenio dva kluba. Pauzirao je šest mjeseci, a onda je došao poziv Rijeke, idealna prilika da igra u kontinuitetu i u mladoj momčadi pronađe mir i golovima samopouzdanje. Nogomet se ne zaboravlja igrati, pitanje je samo može li se istrčati... U prvih deset minuta igre za Fiumane pokazao je odmah da će biti pojačanje, a onda - crack! Vrhunac nesreće za tog poštenog momka, protivnik iz kijevskog Arsenala blokirao mu je petu, trznuo je koljeno i otišli su križni ligamenti! Prognoza, operacija i šest mjeseci mukotrpne rehabilitacije...
Ne znamo gdje se jedan dobar i pošten momak mogao baš tako zamjeriti sreći.Ako ima pravde, ona će Sivonjića nagraditi. Možda se će tada on najslađe smijati, a zajedno s njim i oni koji ga tretiraju igračem i unatoč svemu i dalje vjeruju u njega.
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!