Zlatni olimpijac iz Rima, suvremenik Bajde Vukasa, igrač kojeg su trenirali Luka Kaliterna i Frane Matošić, a svlačionicu je dijelio s Kaiserom Franzom, Seppom Maierom i Gerdom Müllerom. Sve je to stalo u nogometnu karijeru Zvonka Bege, Splićanina s Manuša.
- Još i danas mi iz Bayerna šalju igračke kartoline za potpisat'. Ne stignem svaki put - kazat će nam Zvonko Bego, vitalni 77-godišnjak koji i dalje redovno posjećuje caffe na Poljudu, podno splitskog "hrama nogometa".
Za 107. rođendan Hajduka sjeli smo za stol s najmlađim bratom iz "dinastije Bego". Pravom enciklopedijom, čovjekom s mali milijun doživljaja i, što je najvažnije, dobrog sjećanja.
- Sjećam se i kada mi je u pionirima barba Luka Kaliterna rekao "nisi ti za branku, ajde na livo krilo". A ja sam htio biti vratar k'o Beara. Kada bismo u ulici igrali na dva gola, uvijek sam bio vratar. Dok barba Luka nije vidio kako pucam lijevom nogom.
Nisam htio u Partizan
Sa 13 je ušao u Hajduk, sa 17 je već bio u prvoj momčadi. Prvi je pogodak zabio Lokomotivi u Kupu, u pobjedi 3:1 davne 1957.
- Imao sam 17 godina i tri dana kada sam zabio prvi gol za Hajduk u debitantskom nastupu i kasnije sam doma poderanu jaketu zamijenio novim odijelom. Igrao bih i ranije, ali nije se smjelo, tek sa 17 se moglo u momčad. I to sa specijalnim liječničkim pregledom. Eto, opet sad igramo s Lokomotivom, ali ako prođemo, u finalu nas čekaju Rijeka ili Dinamo. Rijeka je, po meni, opasnija. Dinamo mi izgleda nikad lošiji, neka je dobio Osijek prošle subote. Rijeka mi je zadnjih godina ostavljala bolji dojam.
Trener mu je na početku karijere bio Frane Matošić. Pohvalio ga je nakon debitantskog gola, rekao mu "mali, bit će nešto od tebe". Došao je Zvonko Bego i do reprezentacije, igrao kvalifikacije za Jugoslaviju pred odlazak u Čile. Ali, Čile nije vidio.
- Trebao sam u Čile, ali nisam htio u Partizan. Nudili su mi sedam milijuna dinara, mogao sam cijeli stan opremiti tim novcem. Ali, nisam htio u Partizan, pa nisam otišao ni na Svjetsko prvenstvo. Išao je Skoblar umjesto mene, on je iz Zadra prešao u OFK Beograd. Da sam potpisao za Partizan, ne bi se ni mene riješili s popisa, ovako sam ostao u Hajduku.
Dvije godine prije Čilea bio je Bego član zlatne olimpijske reprezentacije bivše države. Od četiri hajdukovca koja su bila 1960. u Rimu (Žanetić, Bego, Anković i Kozlina) jedini je Bego živući zlatni olimpijac.
- Već sam kupio TV da bih gledao Olimpijadu kod kuće, ali onda sam pozvan u reprezentaciju. Uzeli smo zlato, ali nije bilo dočeka. Nije nitko ni znao da smo uzeli zlato. Iskrcali smo se u Zagrebu, pa vlakom do Splita. Avionom smo putovali u Rim što je bio privilegij tog doba. Dobili smo po 200 tadašnjih maraka. Za kupit' dva odijela i super smo prošli.
Tragedija a ne slavlje
Kuriozitet vremena jest činjenica da je finale OI u Rimu moglo igrati samo 11 nogometaša. Nije bilo zamjena u to doba, pa je Bego kući donio samo diplomu.
- Zlatne medalje išle su samo igračima koji su nastupili u finalu. Ja kući imam diplomu za sudjelovanje na OI, ali bio sam u momčadi koja se domogla zlata.
Tih godina, početkom 1960-ih, Bego je slovio kao veliki talent i najbolji sportaš Dalmacije.
- Bio sam drugi u izboru 1961. jer se tada nije dijelilo na sportaše i sportašice. Plivačica Hilda Zeier bila je prvo ime Dalmacije, a ja iza nje.
Dvije godine kasnije s Hajdukom je proživljavao pravu dramu. Igrali su Bijeli finale Kupa, ali ujedno su bili i na rubu ispadanja iz Prve lige.
- U Kupu smo došli do finala, a u sedam dana dvaput smo igrali s Dinamom, jer nas je čekala i prvenstvena utakmica. U Kupu smo izgubili 1:4, a onda smo u Zagrebu pobijedili 1:0 golom Ankovića i izborili ostanak u ligi. Ali, nismo slavili, tragična utakmica. Naš je dopredsjednik Duško Stipanović Guzina umro na terenu. Potrčao je prema nama slaveći pobjedu, a onda se srušio na travnjak. I to nije bilo sve, predsjedniku Rončeviću u svlačionici su davali injekciju poslije infarkta. Užasna utakmica. A još se prije susreta govorilo kako će nam Dinamo pustiti. Ma di će pustiti, grizli su protiv nas, a mi smo uspjeli pobijediti. Na kraju se ispostavilo da smo mogli ostati i bez te pobjede, ali tolika je napetost bila da naši glavni ljudi nisu mogli izdržat' pritisak.
Skrivanje nakon poraza
Hajduk se spasio od ispadanja, a igrači su mogli mirno izaći u grad. Inače bi bilo iskrcavanje u Kopilici, u predgrađu Splita.
- Tih 60-ih uglavnom smo putovali vlakom. Primjerice, do Skoplja smo se vozili dva dana. Krenuli bismo u četvrtak navečer preko Beograda da bismo u subotu poslijepodne igrali u Makedoniji. Nije bio problem kada se pobijedi, ali ako se izgubi onda bismo vlakovođu zamolili da nas iskrca pred ulazom u grad. Nismo smjeli od srama izaći na Rivi. A kad bismo pobijedili, onda bismo izašli na Rivi i nastavili ugodno živjeti.
Još će Bego dodati kako je velika čast bila nositi dres Hajduka čak i kada nije bilo titula i naslova kao što se "postilo" 60-ih.
- Svi su vas vukli za rukav, nisi mogao nigdje izaći vani. Svi su htjeli počastiti igrača Hajduka. Da sam volio popit', mogao sam cijeli dan biti pijan. Ali, klonio sam se alkohola, i onda i danas.
Popularnost i igranje u Hajduku ipak su donosili malo bolji život. Sa 21 godinom vozio je Zvonko Bego novog Fiću, tada popularnu Zastavu 750.
- Gledali su u mene kao u neko čudio. Još su ljudi govorili "vidi kako se ogreba o Hajduka". Imat' auto početkom 60-ih nije mogao bilo tko. Možete zamisliti kakav je status imao Bajdo Vukas kada se vratio iz Bologne s Lanciom. Bio je bog, na terenu i izvan terena.
Pet godina zajedno su u Hajduku igrali Zvonko Bego i Bajdo Vukas. Treba li tome nešto dodati…
- Bolji je Bajdo bio od Ohandze. Drukčiji su bili tipovi igrača. Lagani dribler je bio Bajdo, a Ohandza ide k'o tenk. Samo se pitam kako prije nije igrao ovako kao ove sezone. Valjda treba produžit' ugovor pa igra na visokoj razini.
Bolje mi je ostat' doma
Osim što je igrao s Vukasom, svlačionicu je dijelio s Franzom Beckenbauerom u eri Bayerna s kraja 60-ih.
- Trener Zlatko Čajkovski, na golu Maier, u obrani Beckenbauer, a u napadu najveći golgeter Gerd Müller. Šteta što sam malo bio u Bayerna, jer brzo sam preselio u Twente. Ali, imam tih igračkih karti iz Bayerna, još me pamte.
Iz Bayerna u Nizozemsku, pa opet u Njemačku, u Bayer.
- Karijeru sam na kraju završio u Junaku iz Sinja. Sa 33 godine me zvao trener Grčić da pomognem u Drugoj ligi, pa smo otišli Papec i ja.
I tako je završila karijera. Što je na kraju ostalo od hajdučkih dana?
- Dobio sam od Hajduka stan za potpis petogodišnjeg ugovora. Tada se nije moglo u inozemstvo do 28. godine, ali se za ugovor dobivao stan. Moj je bio u privatnoj kući na Puntarskom putu na Marjanu. Kasnije je predsjednik kluba Tito Kirigin prodao stanarsko pravo, pa su deložirali mene i Antu Vulića. Ali, onda su ostala dva prazna stana od Pešića i Simovića početkom rata, pa su meni dodijelili jedan.
Ima Zvonko Bego i ulaznicu za A ložu zbog igračkih zasluga u Hajduku.
- Istina, imam kartu za A ložu, ali kako ne poznam puno ljudi koji tamo dolaze, onda rijetko idem na utakmice. Najmanje je bivših igrača u svečanoj loži, pa mi je bolje ostat' doma.
Danas je 107. rođendan Hajduka. Kako su se nekoć slavili rođendani Bijelih?
- Uvijek se slavilo, uvijek je rođendan kluba bio poseban dan. Došla bi klapa, zapivali bismo. Ne, nisam ja piva, bilo je puno boljih pjevača. Ja sam se "šlepa" s njima. Danas nema 'ko zapivat', nema domaćih, pa ne znaju dalmatinske. Više bi mogli na Eurosongu.
Nova su vremena, a Zvonko Bego još pamti Hajduk iz svog djetinjstva, kada je na Starom placu bio najsretnije dijete na svijetu dok je iza gola mogao dodavati lopte velikim igračima Bijelih koji su 50-ih uzeli tri naslova prvaka.
- Beara na golu, Kokeza i Broketa bekovi, half-linija Radovniković, Katnić i Luštica, krila Rebac i Šenauer, spojke Vukas i Vidošević, a centarfor Frane Matošić. To je momčad koju sam obožavao, njima sam skupljao balune iza gola. Prije više do 60 godina... A kasnije sam Beari zabio gol, taj mi je uz onaj Jašinu jedan od najdražih. Branio je Beara za Alemanniu Aachen, a mi smo igrali prijateljsku u Njemačkoj. Velikom Vladimiru sam zabio, možete misliti kako sam bio sretan. Beari zabio, a Zebec je igrao za Aachen. Kao da sam osvojio titulu, tako sam se veselio.
Koga držite za najboljeg igrača Ivićeve generacije?
- Juricu Jerkovića - kao iz topa je odgovorio Bego.
A tko je najbolji danas?
- Ohandza!