Polarne hladnoće, blokirani aerodromi, zametene autoceste, smrzavanja i led. Europa danas. Dok zamišljaju idealno Silvestrovo, mnogi često pomisle na vrućine, tulume na plažama i Rio de Janeiro. Malo je sretnika koji to blagostanje osjete uživo, svima nama preostaje da maštamo i simbolično doživimo Copacabanu, rasplesane Brazilke, hakl na užarenom pijesku...
Možete li nam i vi pričom pomoći? - upitali smo jednog od sretnika koji u ovo doba ledene Nove godine uživa u blagodatima grada karnevala i hedonizma. Eduardo Alves da Silva, za nas Eduardo ili Dudu, da razjasnimo što vam više odgovara?
U Riju fenomenalno s idolima
- Netko me zove Dudu, ali recimo da mi je Eduardo prihvatljivije, što iskazujem i time da na dresu nosim to ime.
Eto, mi bismo jedan atipičan intervju. O vama se govori da ne volite novine, a u modi je reći da nisu simpatični ni novinari. K tome, kažu, da ne znate dobro hrvatski pa ste nepovjerljiv. Atipičnost tražimo u otvorenijem razgovoru s Eduardom, u kontrastu ovdašnje zime i tamošnje ljetne sparine, kao simbolu krajnosti koje su pratile vaš život.
- Ha, mnogo toga se kaže, ali nisam ja baš takav bauk za novinare. OK, ima stvari koje mi smetaju, pogotovo kad se izvrću činjenice, ali profesionalno pristupam medijima, prije i poslije utakmica.
To je redovna priča, o utakmici, možemo li malo drugačije štivo? Recimo da nam ispričate kako je u Riju, vašem rodnom (mega)gradu, za božićne i novogodišnje praznike?
- Što reći, lijepo je. Meni je pogotovo dobro jer sam tu rođen, vidim obitelj, rođake, prijatelje. Moram vam reći da sam u Riju za Božić i Novu godinu prvi put nakon pet godina, jer su me do sada sprečavale nogometne obveze, poglavito kad sam bio u Premier ligi. Tamo se igra za praznike svaka 2-3 dana. Eto, nastupio sam i prvi put na Zicovom All-star utakmici, humanitarnom spektaklu s najvećim zvijezdama brazilske nogometne povijesti koji je dostigao 6. izdanje. Osjećaj je fenomenalan jer sam bio s idolima. Zico, Romario, Junior i drugi tako su jednostavni a veliki ljudi.
Kako provodite dane?
- Jednostavno, kupamo se, šetamo, vozimo se biciklima. Supruga i ja smo sretni kad vidimo kćer Lorenu kako uživa.
Uskoro ćete dobiti prinovu?
- Termin je ožujak mjesec.
Mali Eduardo?
- Ha, navodno je sin, ali nama je potpuno svejedno. Najvažnije je da se nas četvero sretno okupimo u ožujku u našem domu.
Kćerka Lorena ima pet godina i uz Hrvatsku, Englesku i Brazil sada upoznaje i Ukrajinu. Kako se komunicira unutar vaše obitelji?
- Lorena je super, kao i svako dijete pokazuje da brzo upija riječi na više jezika. Razgovaramo na hrvatskom, naravno, ali je dobro svladala engleski. Portugalski je tek malo učim, bit će vremena.
Pretpostavljamo da uživa u brčkanju na Copacabani?
- Mi baš i ne idemo tamo. Udaljeno je 40-ak minuta od naše kuće, gdje imamo mali bazen i tu nam se nekako najljepše odmarati i kupati. Copacabana je atrakcija za turiste, a mi domaći kad idemo na more radije izaberemo druge plaže, koje nisu razvikane, a ljepše su od Copacabane.
Kad vi tako kažete... Nego, kako doživljavate Jadran u odnosu na more i obalu Ria?
- Ovisi ipak o tome što volite. Nema uopće rasprave o tome da je Jadran prelijep, ali ako volite čisti pijesak na plaži, onda vam je u Riju idealno. Ocean je dakako drugačiji, veliki su valovi. Što se tiče sličnosti obala, na 2 sata vožnje od Rija imamo područje koje podsjeća na Jadran, ima uistinu dosta otoka i stjenovite obale.
Dakle, idealno je jedan dio ljetovati na Jadranu, a drugi u Riju?
- Da, da, to je super. Kako sada stvari stoje, u zimi ću na more u Brazil, a u lipnju na Jadran.
Mirnije nakon akcija policije
Morate priznati da je kod nas ipak manje kriminala nego u Riju, koliko god se nama činilo da je kod nas 'svega’? Bojite li se u Riju kad dođete na odmor?
- Rio ima 15 milijuna stanovnika, a mi živimo u jednom mirnijem kvartu koji je unutar gradske cjeline sa 5 milijuna ljudi. Moram priznati da se nakon nedavnih akcija policije u nekim ozloglašenijim kvartovima osjeća osjetno poboljšanje sigurnosti i da Rio nije odavno djelovao tako mirno.
Osjeća li se u Brazilu groznica SP-a 2014?
- Da, da, već se naveliko o tome govori. Mene su novinari na spomenutoj All-Star utakmici stalno pitali za stadione, obzirom da sam igrao u Engleskoj. Brazil će graditi i nadograđivati objekte, kao sada Maracanu, doživljaj stadiona je ovdje nešto posebno što se veže uz SP. Naravno, nakon onog nesretnog izdanja prije 60 godina, kad se izgubilo finale s Urugvajem, svi sanjaju o tome da se osvoji 6. titula.
Spomenuli ste novinare, je li i vas napadaju kao što vidimo na snimkama iz Brazila?
- Kad si dio utakmice, zna se kako ide. Nije to kao u Europi, gdje postoji mix zona, točno precizirana mjesta gdje se razgovara, ovdje se uletava u teren, na klupu, do svlačionice, stalno vam je mikrofon blizu i morate nešto odgovarati. Takav je mentalitet. Meni stvarno više paše kako je u Europi, nisam navikao na ovdašnji presing.
Još je daleko 25. veljače kada ćete navršiti 28 godina, naviru li misli gdje ćete živjeti nakon karijere?
- Prvo moram reći da ću igrati nogomet dok god me zdravlje služi. U idealnoj varijanti vidim se u vrhunskom nogometu do 35. godine, a sad, hoću li zaključiti tu razinu sa 32 ili 33 godine ovisi o stanju tijela, motivaciji, interesu klubova, tko će to znati. Sigurno je tek da ću za svoj gušt igrati do 40. godine!
Negativna energija
Ima li tu prostora za povratak u HNL?
- Baš sam nedavno o tome pričao s nekim kolegama iz reprezentacije. Kad smo odlazili, i prvo vrijeme u inozemstvu, bili smo uvjereni da ćemo se vratiti u HNL. To je naša liga, koja nas je stvorila i uvijek će biti posebna priča, iako nije na razini europskih natjecanja. No, onda s vremenom spoznaš što se sve događa kod nas, kakvi se sve čudni ljudi i odnosi vrte oko HNL-a, te se toliko razočaraš da se uhvatiš u razmišljanju kako ne želiš biti dio toga. Nogometaši su zdravi dio našeg nogometa i nadam se da će se možda i druge stvari s vremenom popraviti. Zato, povratak u HNL ostavljam kao opciju, vidjet ćemo kad dođe vrijeme.
Jeste li pak razmišljali što biste radili nakon aktivne karijere?
- Ponekad mi padne napamet. Nisam uložio novac u neki biznis jer mi nije vrijeme za to. Kad bude trenutak, ako dođe do toga, vidjet ćemo. U vrijeme kad sam bio teže ozlijeđen mislio sam 'što ću bez nogometa?’, ali sam brzo shvatio da ne mogu zamisliti život bez njega. Kad prestanem igrati želim ostati u nogometu, a sad, kako, vidjet ćemo. Ne vjerujem da bih se snašao kao trener, ali ću vjerojatno upisati Akademiju HNS-a da dobijem licencu. Ipak, radije bih nešto radio u menadžmentu kluba ili Saveza.
Iz ovoga zaključujemo da ćete živjeti u Hrvatskoj?
- Mislim da je to izvjesno. Djeca će ići u školu u Hrvatskoj i sasvim je prirodno da ćemo veći dio godine boraviti u Zagrebu. Iako je teško nazirati što nosi budućnost, ideja je da 80% godine živimo u Hrvatskoj a 20% u Brazilu.
Hrvatsku ste očito doživjeli kao dom, neovisno od državljanstvu stečenom 2002. godine. Što vam je najvažnije pružila Lijepa Naša?
- Obitelj! To je prvo i najvažnije u životu. U Zagrebu sam ostvario i drugu važnu stvar, postao sam igrač reprezentativnog statusa. Igrati za Hrvatsku je moj veliki uspjeh i čast koju osjećam kad nosim kockasti dres, to je kruna moje karijere.
A što vam se ne dopada u Hrvatskoj?
- Teško mi je reći jednu stvar da mi se ne sviđa, ali recimo, smeta me kad primijetim jal kod nekih ljudi. Evo, sada kada sam igrao ovu utakmicu vidio sam kako se ovdje u Brazilu igrači tretiraju idolima, a slično je i u Engleskoj. Razlika je tek u temperamentu iskazivanja poštovanja prema igračima. Kod nas u Hrvatskoj, nažalost, previše je negativne energije, neugodnih dobacivanja, pogotovo kad nema željenog rezultata.
Spoznali ste život u neimaštini, potom ste uz nogomet postali slavan i posljedično bogat čovjek. Kažu oni koji vas dobro poznaju da vas novac nije promijenio te ste ostali skromni?
-„Iskusio sam dvije strane medalje i dobro znam kako je živjeti sa ili bez novca. Svatko može pričati što hoće, ali ja znam i to da su moji životni prioriteti isti - obitelj i miran život, te posao koji volim i u kojem dajem sve najbolje od sebe. Tako sam i došao do ovih razina i nikad neću zaboraviti što je bilo prije. Mene novac neće nikad promijeniti, koliko god je lakše ići naprijed ako ga imaš, no ključno je kvalitetno živjeti.“
Vjerojatno ste zato lakše od drugih napustili London i priviknuli se na Donjeck. Djecu je ipak teže odgajati u tom smislu kad odrastaju u bitno boljim uvjetima života?
- Mislim da je najvažnije djecu učiti da budu poštena, iskrena i da ne lažu. Nadasve ih treba učiti strpljenju u životu. Vidio sam mnoge mlade kolege koji su izgorjeli u želji što ranijeg uspjeha. Na svojoj koži osjetio sam teškoće koje su mi kasnije bile neprocjenjivo iskustvo da shvatim kako se moraš podrediti cilju, učiti, i što je najvažnije, biti čvrst u glavi. Evo, žonglirati znaju svi, ali ako nisi jak u glavi, na terenu se ne možeš opustiti i nametnuti.
Pomisao na biografiju
Prošli ste stvarno mnogo toga u karijeri, jeste li razmišljali napisati biografiju, kako bi mladi ljudi mogli spoznati iskustva čovjeka koji je nadvladao i najgroznije situacije?
- Jesam i vjerujte mi da bi to bilo zanimljivo.
Ne sumnjamo. Pretpostavljamo da bi mjesta u njoj bilo i za vaš odnos sa Zdravkom Mamićem. Je li stigla najavljena tužba?
- Nije. No, u ovim danima takve teme je bolje preskočiti.
Ne možete poreći da vam je u karijeri pomogao?
- Nikad nisam poricao da mi je pomogao, ali i ja sam njemu uzvratio. Svojim igrama i ponašanjem pridonio sam da se Dinamu itekako isplati povjerenje i uloženo. U konačnici mi je žao što se došlo do ovakvih razina odnosa, jer do toga nije trebalo doći.
Što očekujete od iduće godine?
- Iznad svega je zdravlje i sreća obitelji, a onda sve ostalo. Naravno, željan sam prvog trofeja nakon 4 godine.
Arsenal je bio bez trofeja u tom razdoblju, i od Dinamovih naslova u Hrvatskoj niste osjetili slast 'kanti’?
- Točno tako, od 2007. čekam taj osjećaj sreće kada se nešto osvoji. Vjerujem da je 2011. - ta godina. Osim trofeja u klubu, naravno, reprezentacija Hrvatske je moj prioritet. Moramo nastaviti kvalifikacije u dosadašnjem ritmu i uvjeren sam da ćemo za godinu dana pričati o tome kako je Ukrajina bila sretna i za mene, jer ćemo se tamo plasirati na Euro 2012.
Bio bi vam to prvi nastup na velikom natjecanju, nakon što ste propustili SP 2006. jer vas izbornik Kranjčar nije zvao, EP 2008. jer vas je neki Taylor slomio, SP 2010. jer ga nismo osvojili?
- U karijeri sam doživio velike stvari, sad si želim što dalje otići u Ligi prvaka sa Šahtarom, želim trofeje u nacionalnoj ligi i Kupu, ali kao san tretiram upravo nastup za Hrvatsku na velikom natjecanju. Valjda je suđeno da ga ostvarim baš u Ukrajini!
Biliću očito vjerujete?
- Slaven Bilić je poseban čovjek. Kad je bilo najteže, 2006. godine, preuzeo je reprezentaciju i hrabro se upustio u pomlađivanje. Pružio je priliku Modriću, Ćorluki, meni i drugima, vjerujući u naše sposobnosti kad bi to malo tko tada učinio. Uoči prvog nastupa u Moskvi bilo je mnogo skepse, ali krenulo je kako treba. Istina je, kod nas odmah narastu ambicije, pa ako nismo pobjednici u svakom meču, za tren oka te počnu prozivati.
Istu sudbinu dijelite i vi, ako ne postignete gol, kao da niste igrali?
- To je tako za napadače, iako nije fer. Najvažnije je da momčad dobiva, a tko će dati gol, manje je važno.
Da, ali vi ste ih navikli da rješavate sve probleme. Brojke su vam impresivne - u repki imate 18 golova u 35 utakmica, treći ste strijelac u povijesti, iza neponovljivog Šukera (45) i Srne (19), iako imate upola manje utakmica?
- Danas mi je mnogo teže jer me sada više paze kada igram, mnogo više nego kad sam se probijao prije 4-5 godina. No, bitno je da sam ušao u kontinuitet i ne sumnjam da ću dohvatiti formu koja će mi omogućiti da budem na razini očekivanja i potreba reprezentacije.
Kako gledate na godinu koja odlazi?
- Pamtit ću je po dobrome, koje je počelo u srpnju, kada se pojavio Šahtar i kad sam preselio u Donjeck. Sve mi je krenulo od tada i potvrdilo se da sam napravio najbolji potez za svoju karijeru. Odlično guramo u Ligi prvaka, dominiramo u Ukrajinskoj ligi s plus 12 bodova u odnosu na Dinamo Kijev. Odigrao sam i za reprezentaciju svoje minute, skupili smo 10 bodova u skupini i odlično marširamo prema Euru.
Wenger vas je potpuno marginalizirao, od veljače do lipnja niste uopće igrali. Kako se to moglo dogoditi?
- Nisam o tome pričao s Wengerom, ali užasno me pogodio takav odnos. Vidjevši da unatoč dobroj igri, rezultatima, mojem kontinuitetu i napokon pravoj formi, prvi puta nakon loma noge nemam status, odlučio sam da je vrijeme za odlazak. Bio sam gladan igre, umoran od margina. Danas više to nije važno. Arsenal ostaje za mene fantastičan doživljaj i vječno sam zahvalan ljudima u klubu, ali i navijačima, na svemu što su za mene učinili, pogotovo kako su se prema meni odnosili nakon teškog loma noge. Nikad ih neću zaboraviti.
Kad se pojavio Šahtar?
- Odavno! Tek sam nedavno saznao da je Šahtar još dok sam bio u Dinamu poslao službenu ponudu za mene i Luku Modrića, nudeći 40 milijuna dolara u paketu. Mislim da nije u redu da ja kao igrač to nisam znao. No, OK, Šahtar se preko svojih ljudi javio i u 2009. godini, ali me tada Arsenal nije htio pustiti. Na posljetku, ljetos je u trećem pozivu došlo do dogovora.
Uz pomoć kapetana Srne?
- Srna je pomogao jer se njegova riječ u Donjecku sluša. Velik respekt u Šahtaru, ali i u Ukrajini uopće, imaju prema Dariju. Istina je da me Šahtar htio već prije 4 godine, kao da nam je bilo suđeno.
Nagledali ste se vrhunskog nogometa i upoznali isto takve trenere, mislite li da Bilić može postati dio vrha europskih klupa?
- Meni se čini da je Bilić najsretniji čovjek kad vodi Hrvatsku, ali jednog dana će i on otići. Kod nas još i dugo traje s obzirom na pritiske i nestrpljenje koje prati reprezentaciju. Nemam dvojbi da ga čekaju velike stvari i da će doživjeti klupu u Premier ligi, tamo ga iznimno štuju.
Zamislite idealnu priču - da se zajedno oprostite od reprezentacije na SP-u 2014. u Brazilu!
- E, to bi stvarno bio 'kraj svijeta’. Doživjeti SP, i to u Brazilu, a što više poželjeti...
Za kraj, što ćete poželjeti Hrvatskoj?
- Svima u Hrvatskoj želim da im se ostvari sve ono što su poželjeli, u životu, u poslu, nogometu, sportu, politici, odnosno da Hrvatska izađe iz krize i da ljudi jednostavno bolje žive. To je bit svega.