Nije ga lako uhvatiti, do kasnog poslijepodneva je na poslu, tek predvečer ima vremena za razgovore i sjećanja.
- Radim kod prijatelja u firmi, vozač sam. Sad sam opet u Aradu, jedno vrijeme sam vozio za Italiju, stalno bio na putu. Igram nogomet u jednom četvrtoligaškom klubu. Što ću, mora se raditi, mora se od nečega živjeti - priča nam Dumitru Mitu, spreman na razgovor, nakon dugo vremena.
Zadnji put smo razgovarali uoči utakmice Dinama i Petrolula prije gotovo tri godine.
- Znam zašto me zovete, ne morate ni reći. Baš kažem prijatelju, evo, zovu me jer sam igrao u tri vodeća hrvatska kluba. Ne vjeruje mi čovjek, pa mu na mobitelu pokazujem ljestvicu i svoju karijeru.
Onda nam je servirao podatak koji će možda jednom biti i pitanje u ‘Nogometnim ikonama’.
- Bio sam prvak s Dinamom, ali sam Kup uzeo i s Osijekom i s Rijekom i s Dinamom. Mislim da sam jedini igrač u povijesti HNL-a kojemu je to uspjelo, je l’ tako?
Čak je i zabio u finalima, za Rijeku protiv Hajduka, za Osijek protiv Cibalije. A bio je i dio Osijekove momčadi, koja je 2000. slavila u Maksimiru 0:1 golom Vuice. Prošlo je 16 godina do iduće pobjede Osječana kod Dinama jesenas, a gostuju u Maksimiru i danas. Mogu li opet iznenaditi, napraviti veliku uslugu Rijeci u borbi za naslov?
- Ne znam, bit će teško ovaj put. Dinamo mora slaviti, nema pravo na kiks, ne smije ni remizirati. Znaju Modri da će biti u velikom problemu ako ne uzmu sva tri boda. Prema tome, sve osim pobjede Dinama za mene bi ovaj put bila senzacija.
Znači, vjeruje da Zagrepčani mogu uloviti Riječane?
- Naravno da mogu, iako, Rijeka igra odlično. Ne mogu reći da pratim baš sva zbivanja u HNL-u na dnevnoj bazi, ali pogledam neke utakmice, upućen sam u osnovne odnose snaga. Rijeka me se najviše dojmila, za mene je ipak prvi favorit.
Nogometna romantika
Za koga će on navijati?
- Ja sam sretan u svakom slučaju. Kao što rekoh, moja tri kluba su na prva tri mjesta na ljestvici, a za sva tri me vežu vječne uspomene i nemojte me pitati gdje mi je bilo ljepše i tko mi je draži. U Osijeku sam bio šest godina, tamo mi se rodio prvi sin, to je bilo razdoblje nogometne romantike, igrali smo odlično, bili odlična momčad. U Dinamu sam igrao najbolji nogomet u karijeri, igrao sa svjetskim klasama, a u Rijeci sam najviše osjetio navijačke emocije kad se osvoji trofej. Nakon toliko godina pehar je došao na Kantridu, bilo je neopisivo. Ponosan sam na sve te etape u svojoj karijeri, svima želim sve najbolje.
Vratimo se Osijeku. Pamti tu pobjedu u Maksimiru iz jeseni 2000.?
- Naravno. Ma, znate što, taj Osijek. Mi smo bili mangupi, k tome i prava škvadra. Gledajte te igrače, Bjelica, Turković, Vuica, Ergović, Beširević, Prišć, Neretljak... I Dinamo je tada bio dobar, kao i uvijek, ali mi smo junački odigrali tu utakmicu, nismo se nikoga bojali. Ne znam, kažem, koliko današnji Osijek ima sličan gard, ali, koliko čujem, moj nekadašnji suigrač Zekić radi sjajan posao. Klub se financijski podigao, to mi je drago, znam da je bio u teško situaciji.
Tuga za Europom
Tada je Osijek mogao i do naslova, ali se raspao u nastavku sezone.
- Bili smo dobri, istina, zimus su nam otišli neki igrači, ali meni je najviše žao što u Europi nismo napravili još korak više. Pa, mi smo izbacili Rapid sa Savićevićem, imali smo Slaviju u Pragu već na koljenima, propustili smo nemoguće. To je utakmica za kojom najviše žalim u karijeri.
Nije tajna da je Mitu bio prvi i kad se slavilo, zabavljalo, nije pitao “je l’ tambura ili harmonika”. Pa, gdje se najbolje feštalo, u Osijeku, Zagrebu ili Rijeci?
- Slušaj, da ti kažem, najbolja je zaj.....ija bila tamo gdje sam ja. Nisam ja išao tamo gdje bolje, nego je tamo gdje sam bio ja bilo najbolje. U Osijeku sam najbolji bio s Turkovićem i Prišćem, s kojim sam se poslije sreo i u Rijeci. U Dinamu smo odlična ekipa bili Ola, Mujčin, Mara i ja... S Edom se i danas najviše čujem. Stvarno je bilo svega, uvijek se rado sjetim tih vremena.
Pamti i Zorana Zekića iz igračkih dana?
- Svakako. Nije bio igrač kao, recimo, Turković, ali je bio dobar u šesnaestercu, znao je zadržati loptu, opasan. Ne čudi me što je talentiran trener.
A kad smo kod trenera...
- Nema do Ćire, on je bio i ostao najbolji trener s kojim sam radio. On me u Osijeku spasio. Bio sam u fazi da više nisam volio nogomet, mislio sam poslati sve k vragu. Nisam igrao, bio sam u drugom planu, onda je došao on. I unio mi samopouzdanje, rekao mi “ti si najbolji na treninzima, ti ćeš mi igrati, samo tako nastavi”. Znate da Ćiro ima spiku, kod mene je ta spika upalila. Vratio me u život, poslije i doveo u Dinamo, vječno sam mu zahvalan.
Danas Mitu rijetko navraća u Hrvatsku, ali da sad može birati u koji bi od tri grada najradije došao.
- Uf, opet ste me našli... Prvo, uskoro ću u Osijek, jer mi je sin tamo rođen i želi uzeti hrvatsko državljanstvo, pa i zbog papira moram tamo. Ne tjerajte me da odlučujem, Zagreb je sjajan, Rijeka na moru, tamo bih isto mogao živjeti. Žao mi je što ne mogu doći na neku utakmicu da vidim sve prijatelje i bivše suigrače, pozdravite ih sve.
Nema vremena, voziti se mora. Nogomet i vodeći trio HNL-a ostaju sjajna, prelijepa uspomena.