Kako Dinamova slavna generacija iz ‘82. proživljava ovo teško i bremenito vrijeme koje nas je zadesilo? Zlatko Cico Kranjčar nam je recitirao stihove Augusta Šenoe: “Povrh starog Griča brda kao junak lijep i mlad, smjele glave, čela tvrda slavni stoji Zagreb grad. Živ, ponosit, jak prkosit!”
Skupiti glave
Veli nam Cico da će sve ovo zlo jednom završiti, da moramo svi skupa biti strpljivi, pratiti sve što govori Stožer....
- Moramo svi skupiti glave i biti jedni uz druge, kao i mi te 1982. I mi smo čekali 24 godine da uzmemo to prvenstvo. I dočekali. Tako ćemo i dočekati kraj sve ove nesreće.
U nedjeljno jutro bio je, naravno, u svom stanu na Dobrom dolu.
- Dosta toga prošao sam u životu, ali ostao sam pribran, koliko sam mogao biti u toj situaciji. Vidite, preživio sam i avionsku nesreću, kad nam se onda nisu otvorili kotači, ali ovaj potres je bio veći šok za mene. Kad je počelo tresti, imao samo osjećaj da će se sve srušiti. Osjetio sam taj otpor zidova, kako se bore da ne popuste.
Srećom, osim stvari koje su padale s polica, nema oštećenja u stanu, zgrada je izgrađena 1980-ih godina, a ni galerija “Kranjčar”, koja je u blizini oštećene katedrale, nije oštećena...
Marko Mlinarić živi na Jablanovcu, iznad Svetog Duha.
- Sve to što nam se događa je nešto strašno. Osjećaš se tako nemoćno, jadno. Sad tek vidimo kako smo mali. Kod onog potresa sam se taman budio, osjećao sam se na krevetu kao na valovima. Srećom, moja zgrada je napravljena između 1985. i 1990. godine, osim što su padale stvari po vitrini, drugih oštećenja nije bilo.
Naravno da je kod kuće zbog koronavirusa.
- Malo čitam, odem na internet, rješavam križaljke, gledam TV... Moja poruka svima glasi - sad moramo biti ujedinjeni. U nedjelju se sve lijepo vidjelo, nije bilo HDZ-a i SDP-a, Dinama i Hajduka, suprotstavljenih navijačkih skupina, nije bilo podjela. Ovoga puta čovjek je čovjeku bio čovjek, a ne vuk - kazao nam je Mlinka.
Milivoj Bračun veli da su ovo vremena kakva nikad u životu nije mogao ni zamisliti.
- Cijelo zlo svijeta je krenuo na nas. Ja stanujem u Dubravi. Kad je počelo tresti, stao sam pod štok. Sjetio sam se da ne treba bježati van. Jer kad trčiš van, na tebe mogu pasti cigle, crijep, tek onda nastradaš.
Stjepan Deverić potres je dočekao u Lomnici, tamo stanuje.
- Treslo se jako i kod nas u Lomnici, srećom, nemam oštećenja. Valjda će ove nesreće jednom stati, nadam se što prije. Doma sam, gledam uglavnom TV, čitam... Nemaš što drugo raditi. Baš je ovu našu generaciju sve potrefilo, ali sve ćemo pobijediti - kazao je Štef.
Bilo je jezivo
Mladen Munjaković je za vrijeme potresa bio najbliže epicentru, bio je s majkom u Žerjavincu.
- Nikad u životu nisam imao takav osjećaj bespomoćnosti. Bilo je jezivo. Moje cure su otišle u Zadar, tako da sam otišao majci u Žerjavinec. Ovdje je sigurno bilo gore nego u gradu, makar je centar grada teško stradao. Ali mi smo blizu Kašini... Srećom, kuće su ovdje čvrste, palo je samo nekoliko crjepova. Ali na jednoj kući u Gračanima koju uređujemo, popucali su zidovi. Vjerujem da će ovo zlo završiti, mora, ovo je kao neki film totalne katastrofe.