Psić je trčkarao, redao krugove, tamo dolje kod Azimuta. Kao da je i životinja znala da je neka posebna večer, kao da se zagrijavala da istrči ili uskoči u jedno u sportskih borilišta kojima su tu večer kraljevali nogometaši, kasnije i vaterpolisti. Baš je negdje u tom trenutku Borna Barišić zabio za 0:1 u Eindhovenu, a društvo u jednom od kafića na Rivi uskliknulo:
- Bravo! Zamisli da ih maznu!
Ne brojim više koliko sam puta bio u Šibeniku, ali ovaj je četvrtak bio poseban. Dinamo i Hajduk u isto vrijeme, a ti u gradu koji je, nekako, oduvijek podijeljen.
- A uvik ti je isto. Grad je više za Dinamo, okolica za Hajduk, tako je bilo, tako će bit. Iako, mi smo prije svih za - Šibenik!
Oduvijek slušam tu priču, ali kad razmišljaš, zapravo je teško objasniti tu šibensku ljubav prema Dinamu. Je li “kriv” Dražan Jerković, ili možda Kasnodar Rora, je li to neki prkos, “dišpet” prema Splitu, možda je tome kumovao i Dražen Petrović kada je otišao u Zagreb, ima li sve to i neku povijesno-političku pozadinu...
Plavi od malih nogu
Razlog ipak vjerojatno nije taj da je Tomislav Svetina, glavni Dinamov direktor, također iz ovog kraja. Svatko će imati svoju priču i teoriju, ali kad si već tamo na takav dan, zanimljivo je promatrati taj fenomen.
Dakle, turizam se u Šibeniku svakodnevno budi, niču i novi restorani i kafići, oni stari mijenjaju izgled i imena, konobari dolaze iz čitave Hrvatske, pa i šire. Odatle i dvojba, velika dvojba te večeri - u koji kafić kročiti? Iskreno, tražio sam mjesto gdje se gleda Dinamo, bio je to ipak prvi izbor. Samo, naravno, kad istovremeno igra Hajduk...
- Mi ćemo van odi gledat Bile, tu smo većinom hajdukovci - rekli su u onom lokalu odakle se čuo onaj “bravo” za Barišića. U nekim su kafićima konobari djelovali nezainteresirani za problematiku, “napadali” su strance, gledali kako da im udovolje, terase pune, teško je pronaći i mjesto.
- Odite u Giro. To je kafić u Zagrebačkoj ulici, tamo su dinamovci - poslušali smo savjet jednog Šibenčanina.
I tamo, u nekoliko kvadrata, shvatite što je Šibenik. S jedne strane ulice Bono, s druge Giro. Kad ljudina od metar i sedamdeset, poput mene, raširi ruke, zamalo dotiče i jedan i drugi. U Bonu na ekranu Hajduk, u Giru Dinamo.
- Ne mogu ja to shvatiti, ipak smo svi južnjaci, što tebe tjera da navijaš za Dinamo, Hajduk je logičan izbor - objašnjavaju dvojica na šanku gazdi lokala Zlatku Vukičeviću.
- Ma što ću ja za Hajduk navijati, pa više sam puta bio u Zagrebu nego u Splitu, od malih sam nogu za Dinamo.
Malo nama, malo njemu
Njegovu je repliku prekinuo gol Norvežana. Društvo je polagano kapalo, jedan je momak, vidjevši da je Livaković kapitulirao, istrčao van držeći se za glavu. U istom trenu jedan “ajme” i nekoliko momaka koji se drže za glave u susjednom Bonu. Očito, Hajduk je nešto promašio.
- Ma navikli smo mi na to, cijeli život živimo jedni s drugima, jedni uz druge. To ti je kao Inter i Milan. U istom gradu, navijamo svaki za svoje. Incidenti? A nema ih nešto, ono kad je derbi, ima prepucavanja, to je to. Više je bilo napetosti kad igraju Šibenik i Jolly košarku, onda zna zaiskriti - priča gazda Zlatko objašnjavajući da, u suštini, Funcuti i dinamovci navijaju za Šibenik, dok su hajdukovci skloniji Jollyju. To je neka gruba podjela, dakako, ima iznimaka.
- Ajde, Soudani, zabij ga! - začulo se u Giru. Ne bi bilo ništa čudno da to nije uzviknuo - Saša Pavličić- Bekić, donedavno disciplinski sudac HNS-a. Šibenski je zet, k tome i čovjek koji je, sjećate se, kaznio Soudanija.
- Kaznija si ga, a sad navijaš za njega! - dobacio je netko sa šanka.
- A naravno, sad sam navijač, nisam više neutralan - odgovorio je Pavličić-Bekić.
Kažu da su u Giru i konobari dinamovci, no među gostima se nađe i neki hajdukovac.
- A kako ne, dođe jedan iz Bilica, svaki dan pije kavu. Malo on nama mater, malo mi njemu, tako je to, međusobno podbadanje.
U Giru se mogao čuti vrisak, bilo je razloga: Dinamo je zabijao, skoro primio još jedan. U Bonu je za to vrijeme trajala neizvjesnost. I nitko nikome nije smetao, niti se gledalo ove druge. U poluvremenu se nije prebacivao program, gledale su se - reklame.
Ubacuje se Saša Pavličić-Bekić.
- Znaš tko ti dolazi svaki dan u Giro? Neven Spahija. Ivica Tucak isto.
Ajmo sad do zlata
Znači, oni su dinamovci?
- Ma ne - govori gazda Vukičević dok na drugom ekranu počinju prvi kadrovi vaterpolskog polufinala sa Srbima. Baš Tucak nešto objašnjava igračima.
- Spahija ti je sav u košarci, ne zanima to njega puno. A Tucak... On ti stalno govori da je nogomet sport za sirotinju, dok je vaterpolo sport za elitu. Kaže, pa gdje si čuo za vaterpolista iz Unešića, kako ćeš čuti kad nema bazena?
U Bonu je treće poluvrijeme već počelo, komentirao se Hajduk, gledalo vaterpolo, a i Giro je polako spuštao zavjesu na Dinamov europski start.
- Ajmo sad, momci, Ivice, idemo do zlata.
Čuli smo kad smo izišli, netko je uzviknuo u onom malom proredu između dva kafića. Pripada li u Giro ili u Bono, nije bilo jasno, ali ionako je sad na ekranima bio isti film: njihov Tucak, Šibenčanin, i njegovi izabranici s kapicama. Kad je završilo, prolomio se uzvik oduševljenja, pljesak... Iz obje “utvrde”.