KAKO SU SKLADIŠTARI, RADNICI I STUDENTI NAMUČILI HAJDUKOVCE 'Pa nama je jedan igrač ujutro u kamionu odradio 300 kilometara i izbjegao par kazni...'

Stiješnjen između korner zastavice, vrapčanskog ludila ali i Hajdukove želje, novinarski posao već dugo nije bio tako sladak.

- Slušaj, ne znamo gdje vas staviti, ‘ajte vi tamo dolje - slijegali su ramenima dobrohotni zaštitari, nimalo maliciozni, nudeći prostor koji bi bio idealan da sam na teren stigao s - pivom, a ne laptopom.

No bez stola, stolca i struje, ubrzo smo se “prešaltali” na “nogomet kakav je nekoć bio”, kad smo bježali s mise kako bismo gledali - nogomet. Treća, četvrta, peta liga... ma tko te pita, samo da je tu lopta i dva entuzijastična suparnika.

Sve je to bio kup-susret Vrapča i Hajduka, koji je pred dvije tisuće ljudi (nikad više na Areni Aleja) pružio sve ono što nogomet u srži jest.

“Tutnjava”

“Support your local club”, izlazilo je iz svih pora ovog igrališta okruženog kestenima, na razmeđu “Bologne” i Ilice. Na terenu koji je bio i ostao simbol onog kvartovskog nogometa.

- Ma daj, ‘ajmo popit pivo i uživati - nudili su lokalni lunaticsi - za prijatelje “lunići” - utjehu, koja je svakom akcijom postajala sve milija.

- Opusti se, pa ovo je samo četvrta liga...

I kao jest, ali jučer je na ovdašnji nogometni hram stigao Hajduk. Utakmica koju ovaj klub ne pamti. Jer, kada su se prošli puta susreli, bilo je to u Kranjči, davne ‘90., kada su “vrapčance” isprašili po turu i odtutnjali do onog famoznog, posljednjeg jugo-kupa.

Ovo je, dakle, za Vrapče bio tulum nad tulumima. I zato je od ranih sati sve tutnjalo, zato je oko 14, kada smo stigli pored “ludare”, hrpa ekipe stajala i sanjarila.

- Znaš kaj, ak ovo dobijemo, ha, tko zna, još nas samo tri koraka dijele do finala i Dinama. A Dinamo bu prvak, kaj? Znači, mi idemo u Europu... Torca? Pa prošli su pored nas tam’ u kombiju gdje je i Dino Dvornik živio, digli smo im pive i nazdravili. A kaj ćemo s njima, doček je izgleda bio na - Macoli.

Ludilo pored ludare.

Torca, koja se pojavila s nekoliko stotina pripadnika, nudila je samo dekor.

Pjesma se orila

Jer, bez ljutnje, ove skladištare, radnike, studente i ostale gurali su “lunići”. Za svoj 25. ročkas. I par baklji. I strašni entuzijazam. Njihovi ljubimci, naime, igraju za tisuću i pol kuna hranarine, uzimali su slobodne, godišnje, pa čak i bolovanja, samo da zaigraju s velikim Hajdukom.

- Znaš, pitaju me kaj bi ja? A ja bi tri komada pa nek si misle - reći će Tom Kačinari, koji je uoči dvoboja bio zatrpan.

Da bi potom ostao - zapanjen.

- Je, ovo je najveća utakmica Vrapča otkad sam predsjednik - osvrtao se po kvartu.

I, zaista, bila je. Dok je s razglasa Marko Panza, trener “zagića” u Hajdukovom dresu (zamislite!?), alarmirao na ključne detalje, dotad su trener Željko Radišić i njegovi “šljakeri” odlučili gostima pružiti, rekao bi veliki sir Alex, “hair-dryer” recept: držali su goste daleko, teško, bez prilika. Štoviše, “vrapčanci” su napadali držeći Vulićevu kombiniranu momčad u šahu.

“Za Vrapče ja dao bih sve!”, orilo se Alejom, dok je Vrapče s “nulom” odlazilo na poluvrijeme.

- Svaka minuta, svaka sekunda, njih drži nervoznijima, a nama daje krila. Pusti, još ćeš danas ovdje postati veliki novinar... - stalno mi je jedan stari Vrapčan bio na uhu.

S pivom, koja je ipak bila dozvoljena. I koja nije bila problem, jer frke bilo nije, dapače, samo je davala gasa.

Duel za pamćenje

Pa čak i nakon početka drugog dijela, kada je Hajduk napokon naplatio ime, ne i kvalitetu, kada je u 49. nakon Miokovićeve promašene lopte ona došla do Jradija koji je lako pogodio za trasiranje splitskog puta prema šesnaestini finala... Kasnije je Said samo potvrdio prolaz “bijelih”.

- Gle, nama je jedan igrač ujutro s kamionom odradio 300 kilometara i izbjegao par kazni samo da zaigra.

To nije bio alibi. Već realnost. Jedan četvrtoligaš koji je sanjao senzaciju. Iako, senzacija je ionako bila što je jučer u Vrapču, kvartu “ludare” i Dina Dvornika, zapravo ugostio utakmicu o kojoj se pričalo. Dvoboj koji bi Dino opjevao. Duel koji su “vrapčani” pamtili. Sraz koji je, konačno, ovdje na zapadu metropole postao i ostao - klasik. Rezultatu usprkos.