StoryEditor
 Jure Miskovic / CROPIX CROPIX
BIRAMO STO NAJBOLJIH

KARIJERA MU JE POČELA NA LIVADI, A JEDNU UTAKMICU NIKAD NEĆE ZABORAVITI! Nakon nje je zablistao i pospremao u džep najbolje napadače svijeta

Autor: Predrag JurišićObjavljeno: 31. ožujak 2020. 21:47

Ponosni otac Tihomil-Miro Šimić ušetao je 13. studenoga 1975. godine u Dinamove prostorije i u klub učlanio svog prvorođenog sina, Darija, koji je svijet ugledao nepuna 24 sata ranije! I tako je od najranijih životnih minuta Dario Šimić bio usko povezan s maksimirskim klubom, u dolazećim godinama djetinjstva vodio ga je otac, s mlađim bratom Josipom, na svaku utakmicu Plavih.

Dario je obožavao nogomet, igrao ga je na sesvetskim livadama (kojih je onda još i bilo) i školskim igralištima, bez organiziranog stručnog nadzora. Na selekciju u Dinamo došao je 1987. godine, odmah je primljen i tako je, s 12 godina, budući srednji branič hrvatske reprezentacije zakoračio stazom koja je išla samo u jednom smjeru - prema nogometnom profesionalizmu.

Nakon četiri i pol godine igranja u svim omladinskim kategorijama Dinama, debitirao je za prvu momčad! Bilo je to 23. kolovoza 1992., trener je bio Miroslav Blažević, a s nepunih 17 godina Šimić je postao najmlađi plavi debitant u prvenstvenom dvoboju protiv Varteksa u Varaždinu. Te je sezone odigrao još pet utakmica i ovjenčao se naslovom hrvatskog prvaka, bio mu je to prvi trofej u karijeri. Dario je u gotovo svakom razgovoru o počecima svoje karijere, o tim razvojnim godinama, posebno isticao važnost pokojnog trenera Zdravka Jurčića Miša, s kojim je samostalno radio, izvan klupskoga vježbanja...

               

- Otvorio mi je oči, shvatio sam što trebam raditi i kako razmišljati želim li postati vrhunski nogometaš. Bila je to prekretnica u mom bavljenju nogometom, iako sam talentom već tada, s 15 godina, odskakao od ostalih i predviđala mi se lijepa karijera, Ali, nisam znao na što sve trebam paziti. Istina je, imao sam uz sebe oca i veliku obiteljsku potporu, ali moj se otac nikad nije bavio nogometom, pa nije imao iskustva o životu u tom svijetu. Kao junior sam upoznao Jurčića i počeo sam raditi s njim. Iznimno sam ga cijenio, uz njegovu sam pomoć vukao sve važne poteze za karijeru, poglavito je imao velik utjecaj na mene prije potpisa ugovora s Dinamom i milanskim Interom - nerijetko je govorio Šimić o važnosti svog privatnog trenera. I uvijek je isticao:

11.10.2003. Kvalifikacijska utakmica za EP 2004 u Portugalu, Hrvatska - Bugarska 1:0, Simic Dario, SNIMO=SANJIN_SRTUKIC
 

- Jurčić je bio moj trener i kućni prijatelj, a ne menadžer! Uvijek mi je u svemu pomagao, a njegov je najveći utjecaj na mene bio u tome što nije dopustio da 'dignem nos' i pomislim da sam već postao nekakav veliki igrač sa 17, 18, ili 19 godina - objašnjavao je Šimić svoj odnos s pokojnim samoukim trenerom, u čijem su kampu "Mišanello" (tako smo ga zvali, bio je to teren, zapravo livada, ispod jablana, iza nekadašnjeg kultnog restorana "Domagoj"), osim braće Daria i Josipa Šimića, još trenirali budući prvoligaški igrači Mario Jurić, Ivica Landeka, Alen Šušnjić, Mario Cvitanović, Kruno Jurčić, Željko Kopić, Mate Dragičević, Pero Pejić….

Već u svojoj drugoj seniorskoj sezoni, Šimić je izborio status standardnog igrača i postao je ključni obrambeni igrač Plavih. U Maksimiru je ostao do 1999. godine, a povratkom Roberta Prosinečkog u plavo jato, momčad Dinama (ondašnja Croatia), od perspektivne i nadarene, postala je prava i ozbiljna, spremna i za najveća iskušenja. Uz Prosinečkog, nositelji tog Dinama bili su Dario Šimić i Silvio Marić.

Jesen 1997. godine bila je prva prava Dinamova europska jesen nakon 30 godina, Plavi su ostali u igri do Božića, tada su u 3. kolu Kupa UEFA ispali od madridskog Atletica (1:1, 0:1). Nogomet se vratio u Zagreb, euforija je zahvatila svaki kutak, pa su dobro marketinški vođeni Šimić i Marić osnovali i svoj - Fan Club, prvi na našim prostorima! Zaludjeli su klince i klinceze, imali su svoje autogram karte i brojne suvenire, nerijetko su bila organizirana druženja s obožavateljima...

U jeku najveće popularnosti, Šimiću se dogodio i najveći peh, najveća pogreška u karijeri. Dinamo je u ljeto 1997. godine igrao protiv Newcastlea u doigravanju za ulazak u Ligu prvaka, na prvoj je utakmici u Engleskoj bilo 2:1 za domaćina, uzvrat je odigran pred prepunim Maksimirom. I gosti su poveli krajem prvoga poluvremena iz kaznenog udarca, istodobno je zbog prekršaja bio isključen Dinamov ondašnji zadnji branič Goran Jurić. U naizgled bezizlaznoj situaciji, ponosni je Maksimir svojim gromkim bodrenjem dao dodatnu snagu svojim igračima, Plavi su 'ginuli' na travnjaku i baš je Dario Šimić udarcem glavom zabio pogodak za 1:1 u 58. minuti.

Na izdisaju utakmice, Cvitanović je zabio za 2:1, Maksimir je proključao i otišlo se u produžetke. Ali, kad se već očekivalo izvođenje 11-eraca, neiskusni je Dario pokušao spasiti loptu da ne ode u "aut" i vratio ju je na jedino mjesto gdje je nije smio vratiti - u sredinu travnjaka. Baš u noge Asprilli, koji je proigrao Ketsbaiju i Gruzijac je zabio za 2:2 i Englezi su otišli u Ligu prvaka...

Klagrnfurt, Austrija, 160608.
U Klagenfurtu se  igra treca utakmica hrvatske reprezentacije u grupi B na euro 2008 protiv Poljske. Dario Simic.
Foto: Robert Belosevic / CROPIX
Robert Belosevic / CROPIX CROPIX
 

Nitko, ali baš nitko Dariju Šimiću nije zamjerio tu pogrešku, niti ga je proglašavao krivcem za ispadanje. Štoviše, bio je slavljen kao jedan od istinskih junaka. A nekih sat vremena nakon utakmice, sjedio je Dario sa svojim prijateljima na velikoj betonskoj "žardinjeri" ispred "Domagoja", pognute glave, utučen...

- Idemo dalje, Dario, digni glavu gore! Ponosni smo na vas - pokušali smo ga vratiti u pozitivu.

- Nikad si neću ovo oprostiti. Nikad... Tako mi je žao zbog suigrača, navijača, nismo zaslužili ovaj poraz - kroz suze je govorio tada 21-godišnji slomljeni mladić.

Te su jeseni Plavi briljirali u Kupu UEFA, a u sljedeće je dvije sezone Šimić s Dinamom dva puta igrao u Ligi prvaka. Odličnim je nastupima "u džep" pospremao najbolje svjetske napadače, postao je i nezamjenjivi reprezentativac (debitirao je za Hrvatsku 13. ožujka 1996. protiv Južne Koreje), kasnije i prvi nogometaš koji je 'probio stotku', odnosno upisao 100 nastupa za Hrvatsku! Dogodilo se to 20. kolovoza 2008. godine u Mariboru, Šimić je bio kapetan Hrvatske, koja je u prijateljskom nadmetanju svladala Sloveniju 3:2. Nedugo potom, 16. rujna iste godine, Dario je obznanio da se oprašta od reprezentacije, za koju je zabio tri pogotka u 12 i pol godina igranja..,

Odlične igre u Dinamu i reprezentaciji omogućile su Šimiću sjajan transfer u milanski Inter u siječnju 1999. godine, Plavima je plaćena odšteta od tada nevjerojatnih 11 milijuna DEM. Za obrambenog igrača! Primjerice, tri tjedna nakon Šimića, Maksimir je napustio i drugi član nekadašnjeg Fan Cluba, Silvio Marić, otišao je u Newcastle za odštetu od deset milijuna DEM...

Šimić je u Interu igrao s Toldom, Zanettijem, Blancom, Materazzijem, Adrianom, Hakanom Sukurom, Seedorfom, Recobom, Ronaldom, Vierijem... Bili smo nazočni kad se na treningu, u Interovu kampu u Appiano Gentileu, gadno posvađao s Vierijem - Dario je žestoko uklizao u jednom duelu i talijanski napadač više nije želio razgovarati s našim reprezentativcem!

- Ma tko ga 'šljivi'! Ponaša se kao primadona, kao da će ga na utakmici suparnički braniči štedjeti. Na svakom treningu i utakmici idem maksimalno, oštro, ali u granicama dopuštenog, nikad nisam u duel ušao s namjerom ozljeđivanja suparnika. Pošteno i do kraja korektno, to je moj način igre - rekao nam je tada Šimić.

I takav je Dario doista i bio. Nakon Intera, 2002. godine preselio je nekoliko kilometara dalje, u Milan, s kojim je 2003. i 2007. godine osvajao i naslove europskog prvaka, u Manchesteru i u Ateni, ali ni na jednoj od tih finalnih utakmica nije bio među kandidatima za nastup. Potom je dvije sezone proveo u Monacu, da bi se u travnju 2010. vratio u Dinamo, za kojeg je na kraju odigrao još tri utakmice.

I 10. kolovoza iste godine obznanio je prekid aktivnog igranja nogometa. Bio je to kraj velike karijere, ovjenčane brojnim trofejima, među kojima se svakako ističe reprezentativna bronca sa SP-a u Francuskoj. Na tom je turniru Dario odigrao šest utakmica, nije ga, zbog žutih kartona, bilo samo na posljednjem okršaju za treće mjesto protiv Nizozemske...

OSOBNI KARTON

Dario Šimić

Rođen 12. studenoga 1975. u Zagrebu

Igračka karijera:

Dinamo (1987-1998, 2010; 197 utakmica, 20 golova)

Inter Milano (1999-2002; 94 utakmice, 4 gola)

Milan (2002-2008; 128 utakmica, 1 gol)

Monaco (2008-2010; 30 utakmica)

Reprezentacija Hrvatske (1996-2008; 100 utakmica, 3 gola)

Trofeji:

3. mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998.

5 prvenstava Hrvatske (1993, 1996, 1997, 1998, 1999)

4 Hrvatska kupa (1994, 1996, 1997, 1998)

Hrvatski superkup (2010)

prvenstvo Italije (2004)

Talijanski kup (2003)

Talijanski superkup (2004)

2 Lige prvaka (2003, 2007)

Europski superkup (2003)

Svjetsko prvenstvo klubova (2007)

 

Linker
04. lipanj 2020 04:21