Dva od dva, a ako baš hoćete tri od tri, toliko poraza u konačnici ima Rijeka u susretima protiv tri sigurno najkvalitetnije momčadi ove sezone. Ako je trener Sergej Jakirović bio uzrok prvog ovosezonskog poraza, protiv Hajduka na Poljudu netom nakon odigrane europske utakmice na Kosovu, i to ponajviše zbog taktike kojom je u startu pokazao da mu je bod u Splitu glavni i osnovni cilj, pa je shodno tome i postavio momčad koja nije pokazala gotovo ništa protiv vrlo dobrog suparnika, onda je u preostala dva poraza Jakirović bio, na neki način - posljedica.
Iskreno govoreći, nije Rijeka pokazala u Maksimiru gotovo ništa, tek u smiraju susreta, kada je Dinamo na pogon reprezentativca Petkovića već imao sigurnih 2:0 i malo skinuo nogu s "papučice" gasa momčad s Kvarnera je donekle bila ravnopravni protivnik goropadnom domaćinu koji je osim ta dva postignuta pogotka mogao komotno zabiti još toliko golova, no Rijeka je, po tko zna koji puta, na golu imala raspoloženog kapetana Labrovića koji nije direktno kriv niti za jedan pogodak, a "skinuo" je nekoliko obećavajućih udaraca i tako poraz učinio barem rezultatski podnošljivim.
Patili od prvog zvižduka
Patila je Rijeka na terenu već od prvog zvižduka pomalo neuvjerljivog suca Kolarića no to je tako kada se dolazi u dom višestrukog hrvatskog prvaka, tu se zabijanje Ristovskog u Ivanovića i dosuđeni kontrafaul smatra normalnim.
Daleko od toga da je Kolarić, osim te i još dvije, tri situacije uglavnom bio pravovremen i točan, Rijeka je sama sebi dozvolila da se domaćin nametne od prve minute i zagospodari terenom Maksimira na način koji se dugo nije vidio ne samo u međusobnim dvobojima, nego kod Dinama uopće.
Predaleko su Riječani stajali od svojih protivnika, jasna je bila intencija da Rijeka stane u niski blok i preko brzog Ivanovića pokuša ugroziti vrata Ivana Nevistića, no kada Dinamu toliko prepustiš loptu, u pravilu si im prepustio i pobjedu.
Bez obzira na brojne odlaske iz Maksimira, niti jedna momčad u ligi nema takvog veznjaka kakav je Josip Mišić koji je olako i bez pritiska protivnika dijelio lopte suigračima kao na "traci", a još manje itko ima igrača tipa Brune Petkovića koji je ponovo, s nekoliko maestralnih poteza, pokazao da je itekako dostojan hrvatskog nacionalnog dresa.
Dvoboj u Zagrebu pokazao je, koliko god Rijeka ima zaista potentnu momčad, da Sopića, za borbu s najboljima u ligi još uvijek čeka puno posla. Probao je novi trener Rijeke nešto napraviti s umornom momčadi koja je u Zagreb stigla u svojevrsnom stanju šoka nakon svih događanja proteklog tjedna, no jednostavno to nije bilo ni približno dovoljno.
Odsječeni Ivanović i izlazak u rijetkim trenutcima prema naprijed s malim brojem igrača pokazao je da su i Rijeka i Sopić možda na neki način bili impresionirani cjelokupnom atmosferom i svime onim što se dogodilo na relaciji Zagreb - Rijeka posljednjih dana.
Kada se sve to sabere, uz momčad koja se silno istrošila na gostovanju u Francuskoj gdje je, porazu unatoč, odigrala odličnu utakmicu, dobije se konačni maksimirski epilog i još jedna lekcija Riječanima koji su nakon visokih okretaja s početka sezone doživjeli dva vezana poraza.
Ovaj u Zagrebu sličan je s onim u Splitu utoliko što je na drugoj strani bio kvalitetan i raspoložen protivnik, no Dinamo je imao veliki bonus, ne jednog nego više "insajdera" direktno na svojoj klupi koji jednostavno nisu dozvolili nikakvo iznenađenje jer predobro poznaju Rijeku, njene igrače, a u konačnici i sve njihove slabosti koje je Jakirović itekako iskoristio.
Danilo Veiga i kod Jakirovića je u posljednje vrijeme bio "na ledu", jasno je da je mladi Portugalac, unatoč tome što je jedini pravi desni bek u momčadi Rijeke, nerijetko "zaigran", da ga vuče odlazak prema suparničkom golu toliko da onda iza njega često ostane prazan prostor kojeg je njegov dojučerašnji suigrač Marin obilato koristio. Iako je prvi gol pao s druge, desne strane napada Dinama, nije čudno da je Veiga napustio igru prije nego se oznojio, slično kao i Djouahra za kojeg je i sam Jakirović donedavno govorio kako "puno zuji, a malo meda daje."
Gornja granica
Nije smak svijeta, ova Rijeka ima kvalitetu i znanje koje će morati znatno češće pokazivati u ključnim utakmicama, protiv najkvalitetnijih protivnika.
Prva na rasporedu je već ovog četvrtka, umorna, ispuhana Rijeka morat će pronaći snage i na najbolji se mogući način suprotstaviti superiornom francuskom klubu koji neće morati "ganjati" rezultat. Sopićevi puleni, koliko god su umorni, imat će obvezu pred rasprodanom Rujevicom izvući svoj maksimum i odigrati na gornjoj granici svojih mogućnosti kako bi uopće imali šanse iznenaditi Lille i proći u grupnu fazu Konferencijske lige. Kakav bi to uspjeh bio, kakva bi to bila financijska injekcija za momčad poput Rijeke,kakva bi to fešta na tribinama bila...
Brzo bi se zaboravili porazi protiv Hajduka i Jakirovićevog Dinama. Valjda neće biti četiri od četiri...
Komentari (0)
Komentiraj