Vi ste iz Zagreba? Obožavam Hrvatsku. Dobro došli, treba li vam što? To su bile rečenice koje smo slušali na svakom koraku u Prištini. Čarobne riječi su dakle, Hrvatska i Zagreb. Otvaraju sva vrata, navlače osmjehe, ali bome i runde pića. Ili evo jedne iz taksija... Račun je bio četiri eura. Nismo imali sitnog, pružamo novčanicu od 50 eura.
- Ništa sitnije - pita nas taksist.

Nismo imali...

- Ma, zaboravi onda, ako ne mogu počastiti brata Hrvata, koga ću onda...

Usput saznajemo da je čovjek još tamo 1992. godine bio u Zagrebu, dvije godine živio je u Dubravi. Htio bi, kaže, opet do hrvatske metropole, kad smo pričali, samo što mu suze nisu potekle.

Reporter SN u Prištini

Privatna arhiva

Otvorena vrata

Prošetali smo do stadiona Fadil Vokrri, gdje će se danas igrati utakmica Ballkanija i Dinama. Bili su prijepodnevni sati, stadion nazvan po velikom kosovskom nogometašu bio je još zatvoren, naravno da se nije moglo unutra. Onda je stigao jedan telefonski poziv iz Zagreba, pa smo zbog jezika kojim se koristimo “otkriveni”. Kroz zatvorena vrata, javio se čovjek...

- Vi ste iz Hrvatske?

I više stadion nije bio zatvoren, vrata su se otvorila. I počela je priča. Vjerovali ili ne, naletjeli smo na šefa osiguranja

Nogometnog saveza Kosova, iznimno simpatičan čovjek zove se Patrik Mazreku.

- Ja sam kao vaš Marković u HNS-u - smijao se Patrik.

On je bio na stadionu jer se utakmica Ballkanija i Dinama igra na stadionu tamošnjeg Saveza, Ballkani ne može igrati u svom mjestu Suhareka, gdje je umjetna trava i mali stadion. Sve europske utakmice kosovskih klubova igraju se na Fadilu Vokrriju u Prištini.

- Niti jedan naš stadion osim ovog nema standard “kategorije 4” što propisuje UEFA. Ali sad ćemo graditi stadion u Mitrovici, svi uvjeti su ispunjeni, gradit će se novi. Uredit će se i stadion u Gnjilanima, Peći... Taj u Mitrovici primat će 13 tisuća gledatelja kao i ovaj u Prištini. To je onaj bivši stadion Trepče - priča nam Patrik.

Odmah nam je kazao da su ulaznice za večerašnji okršaj Ballkanija i Dinama - rasprodane! Kaže da je i on kupio mnogo ulaznica, da je zanimanje za Dinamov dolazak ogromno. Prolazeći stadionom, vidjeli smo i fan shop Prištine, koja je nekoć bila “alfa i omega” kosovskog nogometa. Sada to više, nije, saznajemo od mnogih koje smo ovdje sreli, da je klub kojeg je nekad vodio “trener svih trenera” Miroslav Ćiro Blažević počeo gubiti kontakt s navijačima. Bili smo dva puta u Prištini prije jučerašnjeg dolaska, još u vrijeme bivše države. Priština kao nogometni klub imao je političku težinu. Sad je pak najbolji klub na Kosovu večerašnji Dinamov suparnik. Kao šef osiguranja, naravno naš Patrik, koji je inače 15 godina živio u Zadru, zna sve o navijačkim skupinama na Kosovu.

Screenshot: Facebook/Ballkani

Bez problema

- Navijači Ballkanija zovu se Vragovi.

Kad smo ga pitali, imaju li na Kosovu problema s navijačkim skupinama, samo je lice namjestio na osmjeh.

- Ne, mi na Kosovu nemamo baš nikakvih problema s navijačima, nisu nasilni, mi to ovdje ne poznajemo. Znate, Kosovo je malo, pa mogu kazati da se ljudi znaju, nitko neće probleme. Drukčije je nego kod vas u Hrvatskoj.

Onda nam je dao jedan zanimljiv primjer...

- Evo, recimo glavni ultras iz Gnjilana jest rođak glavnog ultrasa iz Prištine. Ima tu toliko rodbinskih veza i poznanstava da je nemoguće da dođe do bilo kakvih navijačkih obračuna.

Reprezentacija Kosova, primjerice, ima svoje navijače. Oni navijaju samo za reprezentaciju i zovu se Dardani. To je ilirsko-tračansko pleme koje je naseljavalo današnje područje Kosova.

- Dardani podržavaju samo reprezentaciju, ali ja kao šef osiguranja od njih mogu zahtijevati pomoć kod organizacije utakmica.

Kad recimo policiji zatreba pomoć, oni se mogu angažirati. Recimo, na posljednjoj utakmici reprezentacije njih osmorica su pomagali policiji postavljati željezne ograde. Prije svake utakmice kažem im da nema bakljade. Njihov odgovor je “u redu je, neće biti bakljade”. I nema bakljade. Imaju i oni svog oficira zaduženog za sigurnost. Ako je netko i donio baklje, onda ih pustimo tu na parkiralište, da ih sve zapale. I to je to, nema niti jedne na stadionu. Ili, ako se procijeni da nema dovoljno redara, onda su redari Dardani.

Dinamovih navijača Bad Blue Boysa, zbog zabrane UEFA-e nema u Prištini. Ali i da su došli, jasno je da ovdje ne bi bilo nikakvih sukoba s domaćim navijačima. Valjda je jasno i zašto, Hrvatska i Kosovo su prijateljske države, kažu nam da su recimo odnosi navijača Dinama i Prištine iznimno prijateljski.

- I da su navijači Dinama mogli doći u Prištinu, naravno da ne bi bilo nikakvih nereda, bila bi prijateljska atmosfera. Jedino bi postojala opasnost da se ne razvuče kakav transparent, ili da starta neko zajedničko skandiranje obje navijačke skupine s tribina, mogla bi uslijediti kakva kazna UEFA-e - pričao nam je Patrik.

I tako, na svakom koraku u Prištini osjećali smo se kao doma. Svuda čvrsti stisak ruke, tapšanje po ramenima, osmjesi. I da, pričao nam je Patrik da ovdje u Prištini još uvijek ima dosta navijača Dinama, ono stariji su navijački zanos prenijeli i na mlađe generacije. No, spomenuo je još jedan naš klub.

- Znate, u Prištini su nekad u vrijeme bivše države postojala samo tri kluba. Dinamo, Hajduk i Priština!