Nisu brojke uzalud dio egzaktne znanosti. Nije taj Djurgarden, eto tek tako u velikoj seriji, uz ostvarenih šest pobjeda u jednako toliko odigranih utakmica. Serija je to koje se, uostalom, ne bi postidio bilo koji klub na svijetu. I dok je Rijeka tek u stvaranju, tko zna kojem po redu, ekipa iz centra Stockholma se već poprilično dobro uigrala. Pretendiraju na novi naslov u Švedskoj, da se nakon 2019. godine zlatnim slovima u klupske almanahe upiše i ova, tekuća godina. Baš je u tome, ali ne i samo u tome temeljna razlika između Rijeke i Djurgardena, prostim, golim okom vidljiva nakon 90 minuta na Rujevici. Da je bila koja više na kraju... Ali, igra se samo 90.
Da su pripreme sasvim oprečna galaksija od bilo kakve ozbiljnije utakmice, jasno je svima onima koji su u četvrtak navečer svjedočili sveopćem kolapsu "balkanskog" nogometa u Europi. Slovenci su, o Kopru govorimo, doživjeli epsku blamažu porazom od Vaduza iz Lihtenštajna. Zemlja je to koja nema svoje nacionalno prvenstvo, Vaduz se godinama igra nogometa u Švicarskoj, a eto već je drugu sezonu u nizu član tamošnje 2. lige. Europu igra samo zato što je Lihtenštajn član Uefe, kao jedini predstavnik te zemlje... A što tek reći za mostarski Velež koji je izgubio doma od malteškog Hamrun Spartansa? Pa poraz podgoričke Budućnosti od Breidablika na Islandu. A opet se dogodila i - Gzira! Klub koji je nedavno šokirao Hajduk i cijeli hrvatski nogomet u četvrtak je doma s Radničkim iz Niša odigrao 2:2.
Što nam sve to govori u kontekstu riječkog ogleda? Trebaju li Bijeli s Rujevice već na putu prema sjeveru Europe odbaciti svaku nadu u eventualni rezultatski preokret? Ma, naravno da ne. Tih ‘minus 1‘ nije velik zaostatak, pogodak se (uvijek nekako) postigne, probleme predstavljaju neke druge stvari, koje bi u konačnici do pozitivnog rezultata u dvije utakmice s vrlo kompleksnim protivnikom na kraju trebale dovesti momčad koja ih riješi.
Od prošlosezonskog finala Kupa, posljednje utakmice u natjecateljskoj kampanji 2021/22. za hrvatski nogomet još uvijek nisu prošla niti dva puna mjeseca. Strpati koliko-toliko kvalitetan odmor, regeneraciju nakon jedne od najnapornijih sezona, pa onda pripreme s uvijek neobjašnjivo visokim brojem kontrolnih ogleda i na kraju na sve to dodati kakvu brzu varijantu tonusa... Očito je, nema ni vremena, a niti smisla. Dok je Djurgardens igrao u jednoličnom ritmu iz tjedna u tjedan, Riječani su špartali po slovenskim oranicama, odigrali pet pokusa u svega 15 dana, znali igrati i dvije utakmice u rasponu od 24 sata... Slični model priprema imaju i gore navedeni klubovi koji se na startu njihova puta u Konferencijskoj ligi ne provode baš najbolje.
Jasno je da će nakon uvodnih 20-25 minuta momčad tako energetski opterećena jednostavno - stati. Bez rezervi na tom polju protiv suparnika koji je u punoj natjecateljskoj (i trenažnoj i psihološkoj!) formi ne možeš proći pozitivno, osim ako te baš ne pomazi sreća ili neki sličan itekako zavisni faktor. Za usporedbu, Rijeka je prije dvije sezone dobila (1:0) u Kopenhagenu - tada se igralo na jednu utakmicu - i prošla u skupine Europske lige, manje-više tek na temelju sportske fortune. Danci su u toj utakmici 16 puta šutirali prema golu Ivana Nevistića, a sreća je htjela da igrač Kopenhagena u 20. minuti loptu sprovede u vlastitu mrežu. I tada je domaćin prijetio, nadirao, ali Rijeka je uspjela ono što ovoga puta nije. Sačuvati mrežu i zabiti. A koliko nas sjećanja služe, grčevito se branila...
Nema smisla trošiti tintu na pitanja oko rostera. Takav je - kakav je, 25 igrača u Uefinom zapisniku, kakvi god oni bili, moraju iznijeti težinu Djurgardena. Da su Drmićevi golovi i Murićeva magija uz Pavičićevu čvrstinu bili temelj Rijeke, da sad ti igrači jako nedostaju, da sad nema pravog killera, da uz Selahija mora stajati jedan pravi šmeker (Halilović će to biti jednom u budućnosti, nadamo se)... Sve znamo. A sad u Švedskoj treba odigrati. Za pamćenje, za prolaz, za slavu, za koeficijent... Za Rijeku i hrvatski nogomet!
Nemojte sumnjati, bit će to utakmica baš kao ona u Kopenhagenu, prvog dana listopada 2020. godine. I trebat će ići tijelima na udarce raspoloženih, itekako opasnih - Asora, Radetinca, Erikssona, Edvardsena... I trebat će sreće, pa da i uđe neki, ako ništa drugo otpadak u švedsku mrežu. I trebat će pobjeda, jer samo ona vodi dalje, na rumunjski Sepsi, vjerojatno. Jer i Rumunji su, a ne samo Lihtenštajnci, bili bolji od Slovenaca, Olimpija se slobodno može pribrojiti Kopru, Veležu, Budućnosti. Taj bi Sepsi nakon ovakvog Djurgardena bio pravi mali poklon. Sad još Rijeka samo treba nabujati...