Dinamo zasluženo slavi veliki uspjeh, prolaz u osminu finala Konferencijske lige! Modri su u Zagrebu odigrali još bolje, uvjerljivije i nadmoćnije protiv favoriziranog suparnika, koji je izgledao kao da on dolazi iz HNL-a i igra protiv momčadi (Dinama) iz Primere. Zasluga takvih odnosa na terenu najviše pripada domaćim nogometašima jer su od početka do kraja utakmice uložili maksimalan trud, strast i time osnažili svoju tehničko-taktičku izvrsnu priču.
Dinamo je u Sevilli igrao defenzivnije, u nižem bloku i upisao je jako važan pobjednički rezultat (1:0). No kako se i moglo predvidjeti, nije to takva prednost sad kada gol u gostima nema posebnu težinu. Braniti stečeno na svom terenu nije bilo logično, a ni uputno. Očito je da je Sergej Jakirović razmišljao upravo u tom pravcu i taktički je posložio priču uzvrata slično u formi, ali za nijansu više pozicioniranosti u odnosu na Sevillu.
Dakle, i dalje imati čvrsti blok četiri braniča, dva pivota (Mišić, Sučić) ispred, te u obrambenoj zoni povlačenje krila (Kaneko, Hoxha), uz spuštanje ofenzivnog veznog (Baturina). Kad se osvajala lopta Dinamo je kvalitetno otvarao protuakciju, pritom imajući više opcija. Dijagonala na Petkovića, koji je maestralno primao i čuvao loptu, te kao mantinela razigravao veznima ili krilima, potom kroz kombinatoriku sredine (Mišić - Baturina - Petković), pa prodorima s boka, itd...
Krilni igrači Kaneko i Hoxha su opet obavili veliki posao u oba pravca, a konkretniji su bili prema naprijed upravo zato što je Dinamovo težište bilo više prema golu Betisa
Ključan faktor uspješnosti tog pristupa bio je upravo u tome što je Dinamo pozicijski bio 10-15 metara više prema suparničkoj polovici, a što je onda omogućilo pliću formaciju, kompaktne linije i jednostavnije dolaske u zonu završnice. Betis nije imao baš neko efikasnije rješenje da blokira tu razigranost Modrih, a kako prema naprijed nemaju brze i prodornije igrače (barem ne u četvrtak), ohrabrivalo je to domaće da sve više jurišaju prema suparničkom golu. Jednom je obrana Dinama bila nes(p)retna u reakciji (Perković) i dogodio se pogodak. No to je bila iznimka u kompletno vrlo fokusiranoj, kompaktnoj i agresivnoj defenzivnoj liniji Dinama.
Momčadski pristup, visoka razina agresivnosti i borbenosti, koncentracija, to su temelji da je Dinamo u napadu djelovao razigran. Krilni igrači Kaneko i Hoxha su pritom opet obavili veliki posao u oba pravca, a konkretniji su bili prema naprijed u odnosu na Sevillu upravo zato što je Dinamovo težište bilo više prema golu Betisa.
Uz njihove prodore, koji su obvezivali gostujuće braniče da se više bave defenzivom i time otežaju posao svojim napadačima, lajt motiv utakmice bila je Petkovića “težina” kao sidruna i Baturine kroz stvaranje viška u sredini. Njihov talent je u tako dobro organiziranoj igri došao maksimalno do izražaja. Jedino pitanje koje se nameće nakon ovakva dva izdanja Dinama protiv Betisa jest - zašto se u HNL-u ne vidi takva energija i zrelost igre!? Već u nedjelju s Rijekom Jakirovićeva družina imat će priliku pokazati je li ta razlika stvar prošlosti...