Svaka pomisao na tandem Mandžukić - Olić vraća nas na 11. dan 11. mjeseca 2011. godine. Pred prvi dvoboj s Turcima u Istanbulu, doigravanje za Euro 2012. Hrvatska je bila omalovažena i otpisana. Ondašnji izbornik Slaven Bilić, koji je ostao na klupi nakon debakla u Ateni protiv Grčke, više zato što nije bilo pravog rješenja za nasljednika nego što su mu vjerovali, zatvorio se u svoj svijet. I odlučio je prkositi svim predrasudama, veleumnim tehničkim savjetima i poslovičnoj hrvatskoj demagogiji.
Među inim “čudnim” je dočekano rješenje o napadačkom tandemu sastavljenom o dva naoko istovrsna igrača. Ivica Olić i Mario Mandžukić u sferi “istog” imali su doista niz faktora. Nogometno im je podrijetlo u Slavonskom Brodu, proslavili su se u Bundesligi, iako su u Hrvatskoj nogometnoj ligi imali izvanrednih dosega u dresu Dinama i Zagreba.
U Istanbulu su Olić i Mandžukić uništili turske ambicije. Presing, trka po cijelom terenu, doprinos kombinatorici, paklenom ritmu naših i što je šlag - golovi! U uzvratu u Maksimiru nije bilo isto, jer je nakon 3:0 iz Istanbula bila i drugačija utakmica.
Proljetos, u još jednoj važnoj, ali ne presudnoj utakmici, protiv Srbije, opet su dali svoj doprinos. Njihovi su golovi, uz presing za grešku protivničke linije, pridonijeli padu Mihajlovićeve škvadre.
Dva velika igrača koji su blistave kote karijere dostigli i prkoseći svim predrasudama domaćeg okruženja, sada su u poziciji da pridonesu brisanju predrasuda prema drugim Vatrenima koji žive njihove prošle sudbine. Sada kada im svi tepaju, i oni koji su ih ismijavali, potreban je njihov pečat za brazilsku vizu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....