Kovačeva smjena? Pa kao da bi sljedeći Mamić - Šuker izbornik bio bolji

Ostaviti srce ili poginuti na terenu, više željeti pobjedu od suparnika, pokazati karakter, želju i htijenje, dati sto posto, baciti se na glavu. Sve su to fraze koje se u hrvatskom nogometu toliko često koriste da su već odavno postale središnji dio domaće nogometne kulture. Igrači ih upotrebljavaju po inerciji, kad onako vrući i oznojeni trebaju nešto lupetati pred kamerama. Novinari posežu za njima – doduše, u malo sofisticiranijem obliku i s nešto proširenim vokabularom – kad ne znaju objasniti što se zapravo događalo na terenu. Dakle, često.

No, riječ je o ispraznim i besmislenim floskulama, jeftinoj ezoteriji kakva bi više pristajala repertoaru kakvog kalifornijskog 'life coacha' nego ozbiljnom razgovoru o nogometu. Ili o bilo čemu drugome. Kad bi se utakmice dobivale poginućima i ekstrakcijom organa, nogometaši bi vrlo brzo izumrli. Kad bi bilo dovoljno željeti, Vatreni bi se za ključne izazove pripremali bacanjem novčića u Manduševac i glancanjem nožnog palca na kipu Grgura Ninskog, a u svom bi stožeru zacijelo našla mjesta i za barem jednog vrača.

Niko Kovač predstavlja se kao izrazito racionalan čovjek i zato je potpuno poražavajuće što je u svom prvom medijskom nastupu nakon poraza od Norveške ispucao cijeli šaržer takvih floskula. I još je poentirao zaključkom da je 'tako to u nogometu', a kao hrvatsku uzdanicu do kraja kvalifikacija istaknuo 'dragog Boga'.

Još puno gori od toga bio je njegov odgovor na pitanje: 'Zašto se Hrvatska ne baca na glavu?'. E, tu je već zagrebao po dnu kace, rekavši da to morate 'pitati igrače'.

Dosad je izbornik uspijevao ostati u dodiru sa stvarnošću, pokazivati minimum liderskih kvaliteta i diplomacije, čak možda donekle – iako to sada, s vremenskim odmakom, drugačije izgleda – i samokritike. Bio je realan kad je rekao da nismo dobro igrali protiv Norveške u Zagrebu, kad smo iz tri prilike zabili pet golova, pa su mu mnogi mediji zamjerili tu izjavu kao bahatost; nije se zanosio euforijom ni onomad na SP-u, kad je poslije 4-0 protiv raspadajućeg Kameruna spuštao loptu na zemlju. Istinski je bio zadovoljan tek nakon domaćeg razbijanja Azerbajdžana i gostujućeg remija s Italijom, što su bile jedine dvije utakmice u ovom ciklusu kad je Hrvatska zaista i izgledala dobro.

I dok su medijske kritike nakon remija u Bakuu izgledale malo pretjerano, jer ondje momčad nije odigrala ništa puno lošije nego u nekim drugima za koje je zaradila hvalospjeve – ali je u napadu bila bezidejna i nije imala nikoga da zabije gol – ovo u Oslu bilo je u potpunosti sterilno i depresivno. Pitanje koje je televizijski reporter propustio postaviti bilo je: 'Izborniče, a koja je Vaša krivnja za ovo?'.

Nijednom riječju Niko Kovač nije preuzeo svoju odgovornost. Umjesto toga, oprao je ruke i teret prebacio na igrače. Neugodno je to podsjetilo na Štimčevu eru, kada je najgori i najomraženiji izbornik kojeg smo imali uoči poraza od Belgije rekao: 'Neka se igrači manje brinu o taktičkim zamislima stožera i neka se posvete ispunjavanju svojih zadaća.' Ako nije već i prije, Štimac je u tom trenutku izgubio sav kredibilitet pred svojim pulenima i potpisao vlastitu odstupnicu. Moguće je da je onom izjavom i Kovač prešao točku nakon koje više nema povratka.

Možemo raspravljati o subjektivnom dojmu trude li se Vatreni dovoljno, 'izgaraju' li i 'ginu' kako priliči za sveti 'kockasti' dres. Uostalom, lopta je okrugla, svi danas igraju nogomet, a nepisano je pravilo da ćeš primiti ako ne zabiješ. Mogli bismo se i prikloniti mišljenju da je sumnja u njihov profesionalizam i domoljublje neutemeljena i neumjesna, ali poanta je u tome da svi oni – u redu, gotovo svi – u svojim klubovima igraju pod boljim i iskusnijim trenerima od kojih ih nijedan neće ovako kolektivno 'baciti pod autobus' kao što je to učinio Kovač. I kako onda da se dalje bore za njega?

Nije nužno ni posebno duboko ulaziti u taktičku stranu priče. Neuspjeh pojedinih ideja, poput one o Pjaci kao 'plutajućoj špici' ('Der Schwimmender Neuner' je izraz koji se koristi isključivo u Njemačkoj, copyright se pripisuje Freiburgovom treneru Christianu Streichu) ili o Brozoviću kao o 'desetki' ili polušpici, nema neko ogromno značenje u cijeloj slici. Kao ni to da kapetan Srna i centarfor Mandžukić već dulje vrijeme igraju katastrofalno loše. Ono što je doista bitno kao konstanta je činjenica da Hrvatska čitavo ovo vrijeme nije bila u stanju iskoristiti svoje najjače adute 'na pravi način', kako to voli reći Drago Ćosić. To su, naravno, Luka Modrić i Ivan Rakitić: ako imate dvojicu playmakera koji igraju važne uloge u dvije najjače europske klupske momčadi – a usto su još i stilom igre posve komplementarni, a ni treći središnji veznjak nije za baciti – kako to da ne uspijevate ostvariti potpunu dominaciju na sredini ni protiv prosječnih ekipa, nego pokušavate preskakanjem veznog reda dugim loptama na krila ili na napadača?

Tijekom cijele svoje vladavine izbornik Kovač nije uspio stvoriti – igru. S ovakvim kadrom, doista nije nužno imati optimalne taktičke postavke da bi se pobijedilo puno slabije momčadi, ali pod uvjetom da imate svoju igru, a ne da se svaki put prilagođavate suparniku, rotirate i kemijate. Vrlo smo rijetko, a najmanje u ove posljednje dvije utakmice, vidjeli jasnu ideju.

A možda smo, s obzirom na cjelokupno bolesno stanje hrvatskog nogometa, i zaslužili ovo što nas je snašlo. Najapsurdnije od svih sada zvuče oni koji sasvim ozbiljno zazivaju Kovačevu smjenu, kao da bi sljedeći Mamić-Šuker izbornik bio bolji, kao da postoji netko koga imaju na umu i tko bi se toga prihvatio pod njihovim uvjetima. Jedino ako doista želite postaviti Zorana Mamića, pa neka travestija bude potpuna… Ajmo, HNS-ovci, ajmo članovi Odbora za hitnost – hoćemo li se baciti na glavu, pokazati karakter i poginuti na terenu?