Damir Burić, trener Hajduka, poslije eliminacije u osmini finala Kupa Hrvatske je - kako se to u splitskom žargonu kaže - “na gingoli”, prevedeno, na klackalici, ali u biti taj izraz “gingola” je sinonim za vješanje. Dakle, krenula je kampanja protiv Burića, koja bi eventualno mogla značiti ne samo njegovu, nego i niz smjena. Odlazak trenera bi vrlo lako izazvao domino efekt, pa s Burićem bi abdicirao još jednom Marin Brbić, ali i sportski direktor Saša Bjelanović, možda i Lukša Jakobušić. Karakteristično je da se Jakobušić smirio, nema ga baš u javnosti onako odlučnog i usmjerenog kao na početku, može se posumnjati da traži pričuvni položaj, možda čak i onaj glavni.
U redu, sve su to intrige, ali je nepobitna činjenica da je trener Burić prvi na udaru, što je u krajnjoj liniji i logično u odnosu na njegovu odgovornost kao trenera kad su rezultati u pitanju. Drugo je pitanje što i koliko ova momčad Hajduka može, dilema je zašto ova momčad ne igra bolje. Naime, većina navijača je uvjerena kako ovaj igrački korpus Hajduka može igrati mnogo kvalitetnije, pa u nekom bunilu računaju da su “bijeli” u stanju voditi barem ravnopravnu borbu s Dinamom za prvaka.
Tu je bitan glas zanesenjaka s ulice, a najbolja manifestacija tog glasa bila je ona kad su se igrači Hajduka vraćali s posljednje prvenstvene utakmice protiv Lokomotive (0-0), pa su imali “sreću” na odmorištu autoputa doživjeti bliske susrete sa svojim navijačima. I dogodilo se da su bili izvrgnuti uvredama, histeričnim zahtjevima tipa “hoćemo bit’ prvaci”, tako da su pokušaji eventualno civiliziranog dijaloga bili nemogući (taj susret je bio veliki gaf PR službe “bijelih”). Lako je zaključiti da Burić od starta nije bio dobro primljen od zažarenih pristalica tandema Krešimir Gojun - Siniša Oreščanin.
I sada ispada, a tome su i mediji pridonijeli, neki su u svojoj servilnosti klubu, tumačili kako je svoj posao savršeno obavio sportski direktor Saša Bjelanović, jer je servirao pojačanja. Međutim, koliko god se tumačilo kako su došljaci ipak u prvom redu prinove i kako se tek trebaju dokazati kao pojačanja, pokazalo se da baš i nisu to bila neka bajna rješenja (Dolček, Eduok, Jakoliš, pa Posavec, donekle i Simić). I sada kad napretka nema, onog kvalitativnog da se momčad bori za prvaka, sva odgovornost je na treneru…
Ono što sve navijače Hajduka muči je odakle takva razlika u ponašanju pa i igrama “bijelih” na Poljudu (osvojen 21 bod od toliko mogućih) u odnosu na učinke na gostovanjima (svega šest od 18, uz eliminaciju u Kupu). Odgovor je očigledan, radi se o manjku odlučnosti, samouvjerenosti, ali i kvalitete da se na strani, na gostovanjima postignu bolji rezultati.
S jedne strane može se kazati da je u pitanju manjak onog pravog pobjedničkog mentaliteta, koji se stvara godinama i koji je Hajduk odavno izgubio (ove sezone ga dobivaju jedino pred svojom publikom), dok je drugi limitiranost kadra, ali i naivnost trenera Burića, koji je dopustio da ga navijači Hajduka navuku i traže pobjede pod svaku cijenu. Tako su treneri sa suparničke strane, svi odreda, od kasnije dvojice smijenjenih Ivice Sertića (Slaven Belupo), Dina Skendera (Osijek), preko Ivana Preleca (Istra 1961), Gorana Tomića (Lokomotiva) i sad Sergeja Jakirovića (Gorica), postavljali svoje momčadi u podređenu ulogu u prvom dijelu, onda u drugom igrali agresivnije i ostavljali dojam sjajnih strateških zamisli. Ma dajte, pa uglavnom se radilo o banalnim kiksevima igrača Hajduka, kao što je bio ovaj vodeći gol Lovrića (prvi šut prema Posavcu i odmah pogodak).
Stabilnost momčadi, njezina sigurnost brusi se godinama, a u Hajduku jedina stalnost su smjene trenera. Po svemu se dade zaključiti da je kod Hajduka na snazi konstantna autodestrukcija, ambijent nepovjerenja s jedne strane, i stvaranje preuveličanih ambicija s druge strane.