Kad je u siječnju PSG pozvao Mauricija Pochettina da zamijeni Thomasa Tuchela, Argentinac nije dvojio. Nasser Al Khelaifi je Pochettinu ponudio raskošni roster, 526 tisuća eura neto plaće i najavu da će stići nove zvijezde. Stići će ih koliko god zatreba, jer je katarska fondacija spremna na sve da se “njihov” klub popne na vrh Europe i potom svijeta. U godini koja će završiti SP-om u Kataru, taj je doseg imperativan, jer u suprotnom mogao bi i emir Al Thani odlučiti da nije poslije tog iskoraka nužno da taj PSG uspije.
Nakon prvih pola godine na klupi Pochettino ima dva utješna trofeja, Kup i Superkup. Premalo za kadar igrača koji vrijedi oko milijardu eura. Pogotovo je to premalo u okvirima aktualnosti, kada je PSG predriblao sve prepreke financijskog fair playa, te doveo i Lionela Messija. Ili kako to u Parizu sada vole reći, doveli su najboljeg u povijesti. Usporedo, kontra svih poslovnih logika, ali i zdravlja odnosa u klubu i oko njega, PSG je doveo budućeg najboljeg vratara svijeta, Donnarummu, a produžio ugovor aktualnom im najboljem vrataru Navasu. U sličnom tonu je i odluka da se odbije 180 milijuna Realovih eura za Mbappea, iako je u konačnici izvjesno da će francuski reprezentativac otići idućeg ljeta u Madrid za nula eura.
Tereti ambicijama
U javnosti, prije svega francuskoj, a onda i šire, podijelit će se mišljenja o tome kako vodstvo PSG-a vodi politiku kadroviranja, te posljedično usmjerava natjecateljsku moć momčadi. Neki su euforično slavili pobjedu protiv Manchester Cityja u Ligi prvaka, a oni koji su mišljenja da je priča prenapuhana, te da prijeti da eksplodira, “uhvatit” će se remija u gostima kod Bruggea. Nakon što su oni prvi mahali s efektom 8 uzastopnih pobjeda u prvenstvu kao potvrdi nedodirljivosti PSG-a, sada su se razmahali ovi drugi koji su u prvom ovosezonskom porazu, kod Rennesa (0:2) prepoznali terete velikim ambicijama kluba.
Gdje je zapravo istina o ovom projektu, koji je definitivno unio nemire u mnogim etabliranim liderima europskog nogometa, ali koji se još nije legitimirao nekim velikim dosegom, odnosno Ligom prvaka?
Mnogi bi rekli da je istina negdje u sredini. Činjenica je da Mauricio Pochettino im top kadar, gledajući individualno teško je pariškoj momčadi, odnosno rosteru pronaći pandan u Europi. Međutim, očito je da se Pochettino mora nositi s mnoštvom većih ili manjih nezadovoljnika u svlačionici. Dolaskom Messija, nakon početne euforije, problematika dirnutih ega samo se intenzivirala. Uzrok je u njegovoj veličini i nedodirljivosti temeljem minulog rada. Messi je daleko od svojih standarda, dijelom zbog godina, ali najviše zato što je imao traumatičan završetak u Barceloni, te životne promjene preko noći. Njegovo nogometno znanje je vječno, ali tereti koji ga za sada pritišću onemogućuju mu da uzvrati na ogromna očekivanja kojima je dočekan. Gol protiv Cityja je najava njegovih standarda, ali to je bio samo bljesak. Već protiv Rennesa pariški galacticosi djelovali su dodirljivi.
Dodatni zamah
Dio svlačionice teško se nosi s dvije nove stvarnosti. Prva da je Neymarova pozicija dolaskom Messija dodatno osnažena, iako je i do tada bio nedodirljiv i radio što ga je volja. Neymar je pridonio Messijevoj odluci da odabere PSG, kad im se putovi već nisu poklopili tamo gdje su postali veliki prijatelji, u Barceloni. Neymar je u svibnju potpisao novi ugovor, do 2025., i klub je unatoč svim njegovim ispadima u ponašanju dao dodatni zamah njegovom egocentrizmu. No, Neymar igra slabo. On bljesne fantastičnim potezima, kao i protiv Rennesa, ali uglavnom igra ispod razine svojeg potencijala.
Zamjeraju mu analitičari da je dobio na kilaži, da nema dovoljno fizičke kondicije i da je u odnosu na dolazak 2017. sada sporiji. Naravno, spočitavaju mu i što ne odrađuje defenzivne role, pa momčad trpi. Nije on niti prije puno pomagao obrani, ali sada, kada nije više učinkovit u napadu, to strši kao pokazatelj njegove indolentnosti. Druga stvarnost koja muči svlačionicu PSG-a je očiti odmak Kyliana Mbappea. Činjenica da je sada odlučio vrlo otvoreno javnosti prezentirati istinu o želji za odlaskom, pričama da odbija produženje i sve ostalo, samo je potvrda je Mbappe odlučio otići u Real Madrid.
Ovim intervjuom nestala je nada da će se možda predomisliti igrajući u spektakularnoj momčadi i vjerojatno jednom od povijesno najspektakularnijih ofenzivni trija, s Messijem i Neymarom. Francuski analitičari tvrde da sada, kada je vidio i drugu stranu medalje pariškog projekta, a to je da skup top igrača ne znači top momčad, samo još uvjereniji da ne želi ostati. I vjerojatno je zato i dao intervju, odajući naznake da je već sve usuglasio s Realom...
Brojna pitanja
Kako god dalje bilo ostaje nekoliko činjenica. Paris SG ima fantastične igrače i trenera koji nema karizmu da se njenom snagom izdigne iznad skupa taština u svlačionici. Svaki i mali problem predmet je medijskih trakavica i stalnih nemira u i oko kluba. Primjer tome je izmjena Messija, pitanje tko će braniti iduću utakmicu, je li menadžer Raiola ljut, pa želi odvesti Donnarummu, je li Ramos uopće zdrav za nogomet kad još nije nastupio...
Možda će upravo u ovom epohalnom trenutku za PSG Pochettino izvući najbolje od sebe i stvoriti momčad koja će u lipnju slaviti i naslov francuskog prvaka, i trofej Lige prvaka i pripremati se za pohod na svjetski kup. Ukoliko se to dogodi, bit će to normalno. Ukoliko se ne dogodi, bit će katastrofa. Kažu da je snaga momčadi i kolektiva najjači štit svim tim pritiscima u javnosti i destabiliziranjima momčadi. Dojam je da Pochettino tu ima najviše problema. Da je to raširen dojam sugerira i izjava Antonija Cassana, dobro upućenog u zbilju PSG-a, jer mu tamo igra dosta prijatelja (Verratti), koji je kazao da ima jako loše vijesti o Pochettinu, te da ga momčad ne doživljava.