Greška Grka Savasa u mnogome je odlučila pobjednika kupa. Znam da mnogi upiru prstom i u suca smatrajući da je i njegova greška kod nedosuđenog kaznenog udarca usmjerila tijek susreta. No, ja ne želim komentirati suđenje. Ograničio bih se na „čistu“ igru - osvrnuo se na finale Kupa u Vinkovcima Ivan Gudelj, legenda Hajduka.
Bijeli propustili prilike
Dinamo je bio dominantan u prvih dvadesetak minuta susreta. Agresivni pristup rezultirao je i dvjema zrelim prilikama Soudanija i Ademija. Moj je dojam da su se Zagrepčani u tom naletu dosta potrošili, pa je Hajduk do kraja poluvremena na pravi način pohvatao konce igre. Ukratko, bio je bolji.
Najbolja ilustracija tog mini-preokreta bila je situacija kod mahanja zaleđa, kad je Said krenuo praktički sam prema golu. U tim su trenucima Dinamovi bočni igrači djelovali previše rašireno, otvarali prostor Hajduku. Imam osjećaj da su propuštene prilike u tom razdoblju bile gotovo presudne bijelima za izgubljeni susret.
Drugo poluvrijeme donijelo je nižu razinu nogometnog nadmetanja. Kao da je želja pokidala niti pas-igre s obje strane. Bilo je vidljivo da Zagrepčani čekaju na novu grešku Hajduka. Možda su i pretjerali u tome. Doveli su sebe u stanovitu pat poziciju. A kad nestane igre, onda odlučuje individualna kvaliteta.
Savas je iskusan igrač, pa se čudim što se na kliskom travnjaku odlučio za rizičan potez. Pogotovo, kad se sudariš s nogometnom lisicom, kakav je Gavranović. On predstavlja posebnu klasu u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Takvog igrača Hajduk, nažalost, nema. Tko zna možda će to jednog dana biti mladi Šego, koji je imao niz dobrih poteza.
Trener Kopić je posegnuo za logičnim izmjenama, koje su urodile stanovitom dominacijom. Bijelima je na ruku išao i izlazak Hajrovića, bez kojega Dinamo nije imao pravi ritam igre.
Pohvalio bih i Bjelicu. Bio je vidljiv rukopis odličnog trenera, koji je u velikom vremenskom tjesnacu svejedno povukao neke bitne poteze.
Kao Hajdukov veteran žalim što Hajduk nije osvojio kup, jer bi na taj način sezona bila uspješna. Ako se vratimo početnoj tezi o Savvasovom kobnom propustu, on je za me još jedna poruka da se moramo okrenuti vlastitoj, dalmatinskoj školi nogometa. Biti strpljivi da sazriju nadareni mladci, te uporni u potrazi za dalmatinskim talentima.