Legendarni napadač Vatrenih prisjetio se igračkih dana u Marseilleu i odnosa s pokojnim klupskim predsjednikom Bernardom Tapiejem, te otkrio tko je, po njemu, najbolji nogometaš s kojim je igrao, odnosno trenirao.
- Danas općenito malo gledam nogomet, ali pošto je Igor Tudor tu, da, pratim rezultate. Nisam vidio sve utakmice jer je u Splitu lijepo vrijeme, a ja uživam. Za mjesec-dva bit će mi hladno i sve ću gledati – odgovorio je uz osmijeh na pitanje prati li i dalje svoj bivši klub, pa nastavio govoriti o Marseilleu:
- To je jedini grad u Francuskoj koji toliko živi za nogomet. U Italiji je to često, ali u Francuskoj mislim da je to jedinstven slučaj.
Bokšić je u srpnju 1991. iz Hajduka prešao u Marseille za milijun i pol eura. Proslijeđen je na posudbu u Cannes, a onda se, nakon pola godine, vratio na Vélodrome, te u sezoni 1992./1993. predvodio Marseille do naslova francuskog prvaka (koji im je kasnije oduzet) i osvajanja Lige prvaka, zabivši pritom, u oba natjecanja, ukupno 29 pogodaka.
- U to vrijeme, to je bio najavangardniji klub, na svim razinama, zajedno s Milanom. Tapie je bio fenomen… Mnogi su ga kritizirali, govorili da je pretežak lik, ali na kraju nam je svima bio otac. Znao je iz svakog od nas izvući najbolje, a možda i malo više od toga. Imao je impresivan entuzijazam i bio je vrlo inteligentan. Shvatio je da je s igračima bolje ne biti previše loš.
Bernard Tapie bio je predsjednik Marseillea od 1986. do 1994. godine. Francuski klub u tom je razdoblju osvojio četiri naslova nacionalnog prvaka i ranije spomenutu Ligu prvaka. Smatra ga se kontroverznom ličnošću zbog povezanosti s brojnim aferama, a jedna od njih je i namještanje 36. kola francuske lige (s Valenciennesom) u sezoni dvostruke krune, zbog čega je Tapie osuđen i na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine i dva mjeseca (uvjetno je pušten nakon šest mjeseci), a Marseilleu je oduzet ligaški naslov i izbačen je u drugu ligu. Unatoč tome, u povijesti francuskog velikana ostao je zapamćen kao ikona, a Bokšić je ispričao jednu od anegdota s njim, iz travnja 1993. godine
- Odigrao sam važnu utakmice kod kuće protiv Glasgow Rangersa, ne baš dobro… Već utakmice prije, u Nantesu, pobijedili smo 2-0 i zabio sam dva gola, ali nisam bio dobar. Zabio samo zato što smo stvarno bili jači od ostalih. Nisam trčao, jako me boljelo stopalo. Zatim, nakon Glasgowa, igrali smo u Saint-Étienneu gdje sam opet bio povrijeđen. Iste večeri zvoni mi kućni telefon, javim se i čujem: "Dobra večer, Alene, ovdje tvoj predsjednik", a ja odgovaram: "O, dobra večer, predsjedniče, kako ste?" Počeo se derati na mene, a onda me pitao kako sam ja. Odgovorio sam mu da sam u redu, a on je nastavio: "Ne, nisi dobro, tri utakmice si šepao!" Kažem mu: "Predsjedniče, boli me noga", jer mu to liječnik nije rekao, a on me pita: "Jesi li napravio rendgensku snimku? Ne? Učini to ovaj tjedan, treniraj kako hoćeš ili ne treniraj, ali u subotu, za utakmicu, želim da budeš spreman!" Sljedeći dan sam napravio rendgen, bio je prijelom kojeg sam imao tri tjedna. Stisnuo sam zube, krenuo i u svakoj prvenstvenoj utakmici zabio gol. Jedina utakmica u kojoj nisam zabio je finale Lige prvaka protiv Milana, ali bez tog telefonskog poziva bih stao na 15 golova i sakrio bih se do praznika. Na kraju sam zabio 23 gola jer mi je dao motiv – otkrio je legendarni centarfor pa dodao:
- Ponekad nismo bili sigurni tko je trener jer je Tapie bio i predsjednik i trener istovremeno. Goethals je imao iskustva pa je znao kako opstati u klubu. Bio je tamo, uvijek pušeći, poput inspektora Columba. Na početku sezone nije baš vjerovao u nas. Desailly je došao iz Nantesa, ja iz Splita, a trener je rekao: "Gdje ćemo s ovim momcima? Ne možete osvojiti Ligu prvaka s djecom!" Nije mislio da bih mogao zamijeniti Papina, požalio se predsjedniku. I na kraju smo uspjeli.
Bokšića su francuski novinari pitali i tko je najbolji igrač s kojim je igrao.
- Bez sumnje, Chris Waddle. Iako nikad nisam igrao s njim, nego sam samo trenirao, ali on je radio te stvari… Sjećate li se utakmice protiv Milana (1-0, 1991.)? Bio je jedini igrač koji je izludio Paola Maldinija u cijeloj karijeri. A to je bio Maldini velikog doba, imao je 25 godina i vatrene noge. Zaljubljen sam u Waddlea, ludog talenta i sjajnog tipa. Iz Marseillea je 1992. otišao u Sheffield, pa ga 1993. više nije bilo, ali prije finala je nas je posjetio u hotelu i trenirao s nama. Možete li zamisliti da igrač iz drugog kluba danas dolazi trenirati s nekom momčadi prije finala Lige prvaka? Za mene je on najjači od svih i uvijek sam ga smatrao jako podcijenjenim, čak iako je njegov transfer iz Tottenhama u Marseille koštao puno – rekao je Bokšić.
Waddle je 1989. prešao iz Tottenhama u OM za 5,4 milijuna eura. U Francuskoj je proveo tri godine, upisao 140 nastupa i pri tome zabio 28 golova te upisao 36 asistencija.
U završnom dijelu razgovora bivši je Vatreni otkrio koja je, po njemu, bila njegova najbolja sezona.
- Za mene Marseille od 1992. do 1993. Bile su to dvije najbolje godine u mom životu. U Italiji je bilo drugačije, najvažnije je bilo ne izgubiti, mogli ste svi igrati iza. To je druga kultura, s puno rada. Stalno sam imao bolove. Sjećam se predsezonskih priprema, svako sam jutro pet ili deset minuta hodao kao djed. U Francuskoj nikad – zaključio je.