Ivica Kostelić kratko je svratio u Zagreb. Samo pet dana predaha nakon tri i pol tjedna skijanja na Hintertux glečeru, a već krajem tjedna preselio se drugi austrijski glečer, na Mölltaler. Iako se posljednje dvije godine stalno sudara s primjedbama “zašto uopće još skija, čemu to”, iako su svi očekivali da će prošla sezona biti i njegova posljednja, Ivica je i dalje tu...
- Zapravo mi je čudno da su me ljudi toliko puta pitali kad ću prestati, zašto ne prestanem... Meni to što skijam i dalje nije uopće čudno, niti sam ikad pitao nekoga tko se dugo skijao zašto to radi i kad će prestati. Malo mi je to nerazumljivo, ali kaj ja mogu, ljudi mogu misliti kaj god hoće...
Budući da je u Zagrebu bio samo pet dana, većinu vremena je logično proveo sa suprugom Elin i sinovima Ivanom i Leonom. Supruga je Islanđanka, iako to nikad ne biste pogodili ako ne znate i upustite se u razgovor s njom jer Elin govori hrvatski kao da je rođena ovdje.
Danas Hrvatska igra protiv Islanda u Maksimiru, ali Ivica kaže da kod kuće nemaju problema s navijanjem - kad se igra međusobno, svatko navija za svoje i nema zadirkivanja poraženog. A tko je žešći navijač?
- Ne znam, ali, eto, Elin pokazuje na mene - smije se Ivica, s kojim smo razgovarali tijekom obiteljske šetnje, u kojoj je Elin bila zadužena za bebu Leona, a Ivica je brinuo da dvogodišnji Ivan ne “okupa” tenisice baš u svakoj usputnoj lokvi. Neuspješno, naravno.
Danas neće moći usporediti tko je glasnije navijač jer će Ivica biti u Austriji, a Elin će gledati u Zagrebu. A tko će pobijediti? Jedva smo i izgovorili...
- Hrvatska, naravno.
Ivičin odgovor. Naravno.
- Kaj ja mislim o Islandu? Simpatična ekipa s trenerom zubarom do one granice kad te pobijede i onda više nisu toliko simpatični - našalio se naš skijaš i ozbiljno nastavio:
- Naravno da sam ja navijao za Island nakon što je Hrvatska ispala na EP-u, doduše, tada je valjda pola svijeta navijalo za njih jer su kao autsajderi došli tako daleko.
Ivica je imao priliku dobro upoznati Island, iz priča supruge, ali i osobno jer je nekoliko puta boravio na Islandu, a ovog ga je proljeća i - propješačio.
- Posebna je zemlja, drukčija od svega što si možemo zamisliti i samim time zanimljiva. Mi smo tijekom pješačenja imali dobre vremenske uvjete, ali kad vjetar zapuše 100-150 km/h zbilja je zeznuto. Recimo, na Islandu glečeri počinju već od 800 m nadmorske visine, sve je tamo...
Ekstremnije?
- Da, to bi bio najbolji opis.
Koliko se Islanđani bave sportom?
- Dosta jer kad je mrak 6 mjeseci što ćeš drugo raditi? Jako puno ljudi ide u teretane, ja sam bio u nekoliko i to su stvarno golema zdanja i uvijek je jako puno ljudi u njima. Nemaju praktično alternative s obzirom na hladnoću, većina njihovih aktivnosti su u zatvorenom. Recimo, njihovi skijaši imaju veliki problem, imaju odlične snježne uvjete ali su im vremenski uvjeti strašni, vjetar tijekom zime je užasan. Baš je surova klima za aktivnosti na otvorenom.
Ivičini priču o “cijelom Islandu u teretani” potvrđuje i Elin.
- Ovdje ljudi mogu ići na Sljeme recimo ili u šetnju u Maksimir, na Jarun, ali na islandu je teško biti vani u većem dijelu godine i ljudi nemaju drugi izbor ako se žele baviti sportom nego to raditi u zatvorenom. CrossFit je iznimno popularan na Islandu. Ima jako puno grupnih programa, mala djeca imaju sportske programe, na Islandu je najnormalnije da svako dijete ide na sport. Programi postoje već za djecu od godinu i pol, a vrlo je zgodno što su teretane tako organizirane da imate čuvanje za djecu pa možete i s bebom od tri mjeseca redovito ići. To je na Islandu najnormalnije. Mislim da je pristup jako dobar, a uvjeti za rekreativno bavljenje sportom su odlični.
Manje je razvijen profesionalni sport.
- Vjerojatno zato što nismo imali puno velikih sportaša, ali dobri smo u muškom rukometu, sad u nogometu, imamo i odličnu žensku nogometnu ekipu, gimnastika je sve bolja... - nabraja Elin.
A kako Islanđani doživljavaju pobjede i jesu li porazi tragedija kao kod nas?
- Poraze definitivno ne doživljavaju kao tragediju, ali kad zapravo uvijek nastupaš iz pozicije autsajdera to ima svoje prednosti - objašnjava Ivica, a nadovezala se Elin:
- Nakon EP-a je bio golem doček jer su ljudi doživjeli nogometaše kao heroje. I još ih tako doživljavaju. I tu nije bitan samo rezultat, nego su “kupili” ljude i svojim ponašanjem, oni su jako simpatični, ljubazni, dobri dečki koje ljudi volje.
A kakva je sportska kultura na Islandu? Kako se tretiraju sportaši nakon poraza, ima li “pljuvanja” kao kod nas?
- E, to ne znam jer nisam Islanđanin - ubacio se Ivica, a Elin je dobacila sa smijehom:
- Ne kao kod Hrvata.
A ponašaju li sve svi kao treneri?
- Ne, umjereniji smo u tome.
Usput je Elin otkrila zanimljiv podatak.
- Nedavno sam čula podatak da na Islandu ima 700 obrazovanih trenera, ne možeš recimo biti nogometni trener ako se ne obrazuješ, do toga se puno drži.
I ona potvrđuje da je rezultat islandskih nogometaša došao kao posljedica izgradnje zatvorenih terena.
- Prije “pada banaka” je jako puno uloženo u to, a ulagali su gradovi, općine, ne država. Ne znam koliko točno ima takvih terena, ali baš sam neki dan razgovarala s bratom i on mi je rekao da su današnji reprezentativci baš produkt toga. To im je strašno pomoglo jer su za razliku od ranije mogli trenirati cijelu godinu, svaki dan.
Jesu li nogometaši apsolutno najpopularniji na Islandu?
- Da. Kad su rukometaši osvojili olimpijsko srebro, svako drugo dijete je htjelo igrati rukomet, sad je isti slučaj s nogometom. Oni uvijek igraju sa srcem. Mi smo mali narod i oni žele igrati za nas i ljudi to cijene.
Ivica je rekao da će pobijediti Hrvatska, a što kaže Elin?
- Hrvati su favoriti, a Islanđanima može pomoći ako vrijeme bude loše jer dobro su pripremljeni, naviknuti na svakakve uvjete, sve im odgovara, dobro osim vrućina. Nisu mali i mršavi, oni su baš kao vikinzi.
U međuvremenu je mali Ivan uspio u lokvi okupati i plišanog zeku, dovoljan znak da je vrijeme da pustimo našu hrvatsko-islandsku kombinaciju da uživa bez novinarskih pitanja.