Simbolično je ljetos na Euru zaključena jedna ultra uspješna reprezentativna era, legitimitirana sa srebrom i broncom s dva Mundijala te jednim srebrom u Ligi nacija, a oplemenjena s plasmanom na četiri velika natjecanja te tri prolaska grupe.

Prvim ispadanjem u skupini velikog turnira, u Dalićevoj eri (od 2018.), bilo je jasno da se vatrena grupa mora značajno mijenjati. Točno je da je već od Rusije sporadičnim povlačenjem veterana bilo pregrupiranja redova. No, silaskom sa scene Brozovića i Vide, odnosno ostankom još fenomena Modrića i nešto mlađeg Perišića, logika je nalagala da ove jeseni kroz Ligu nacija krene temeljitija rekonstrukcija, a ne samo redizajn vatrene grupe. U takvim fazama jedne reprezentacije nije realno očekivati da će se ona istovremeno graditi i boriti na maksimalnim razinama prethodne grupe. Zato jest nužno da se Hrvatska resetira u doživljaju dometa Vatrenih i da se momčad u nastajanju ne optereti "moranjima" na temelju prošlih 6-7 godina. Uostalom, uz svjetske medalje Vatreni su ipak bili manje uspješni na dva Eura i loši u dvije Lige nacija, pa nije ni logično nametati im standarde (naj)višeg dometa...

Jesen u Ligi nacija je sa šest ispita bila kontrolna etapa procesa rekonstrukcije reprezentacije. Uz veterane Modrića i Perišića, pa nešto mlađe Kramarića i Budimira, Zlatko Dalić je zadržao grupu zrelih igrača (26-31 g., Livaković, Kovačić, Mario Pašalić, Petković, Erlić, Pongračić, Sosa, Pjaca, Ivanušec, Vlašić, Ivušić, uz ozlijeđene Juranovića, Majera) i pridodao im opet Jakića, Ćaletu Cara, Oršića i Mora. Načelno gledano, osim Modrića i Perišića to su igrači koji mogu imati još dva-tri turnira s reprezentacijom, neki i više. Onda Dalić ima grupu mlađih i dugoročnijih aktera (Gvardiol, Šutalo, Stanišić, Marco Pašalić, golman Labrović) te grupu novaka (Baturina, Petar i Luka Sučić, Matanović, Kotarski), koji su ove jeseni donijeli novu energiju. Tih tridesetak imena su aktualni temelj izbora za Ligu nacija i kvalifikacije za SP 2026. Kako među njima ima onih koji su u godinama, ili im je upitan učinak kad dobiju šansu, ili ne dobivaju minute uopće, ili se ozljede pa ne igraju, jasno je da će Dalić unutar godinu i pol dana do Mundijala u nadgradnji kadra osvježavati redove. To je razdoblje u kojem mogu iskoračiti neki novi mladi igrači, kandidati iz U21 selekcije i revitalizirati karijeru neki duže odsutni reprezentativci. Dakle, proces stvaranja i potom sazrijevanja novije reprezentacije u početnoj je fazi. Liga nacija nam je odala temelje tog procesa kako u izborima, tako i u taktičkim pristupima te uvođenju novaka. Kakva će biti nadgradnja nitko ne može znati upravo iz prethodnih teza jer ovisi o nizu faktora. Kako za sada imamo samo temeljni okvir bliže perspektive reprezentacije, logično je da ne možemo procijeniti kakvi su dugoročniji dometi nove vatrene ere.

Solidni temelji

Ono što nam ova Liga nacija ukazuje, to je uvjerljiv dojam kako je temelj rekonstrukcije reprezentacije solidan. Hrvatska je kompetitivna, može ostvariti dobar plasman u Ligi nacija, realno izboriti nastup na Mundijalu. Što se onda tamo može učiniti, kako smo već rekli, ovisi prije svega o nadgradnji reprezentacije unutar procesa koji će trajati još najmanje godinu dana. Dalić je uz novu mladenačku energiju provjerio i dva taktički različita pristupa. Vidjeli smo da se može igrati i u liniji s 3 ili standardnijoj s 4 braniča. Sustav se ne može vrednovati samo po slabijem dojmu (recimo, Portugal prvo poluvrijeme u 3) ili dobrom (drugo poluvrijeme u 4). Zato je ključno da sada postoji taktička alternativa i opcija promjene pristupa za neku specifičnu utakmicu ili unutar utakmice ovisno o rezultatskoj potrebi.

Isto tako, intenzitet igre, koji zna biti oscilirajući, nije logično definirati slabim ili odličnim na temelju jedne-dvije utakmice. Reakcija Vatrenih u Splitu pokazuje da za agresivniji i viši ritam ima potencijala. Kao što određeni rezultati (Poljska 3:3, Škotska 0:1) ukazuju na logične oscilacije u fazi rekonstrukcije, ali i na potrebu kvalitetnijeg uigravanja obrambene linije 3, na nužnost jačanja fokusa. Treba imati u vidu da su rezultati s Poljacima i Škotima u prošlom i ovom mjesecu bili opterećeni i izostancima (recimo Kovačić) ali i isključenjima (Livaković, Petar Sučić). No, igra je u dojmu djelovala bolje od rezultata...

Važan faktor promišljanja bliže perspektive ostaje uvijek opterećen kroničnim limitima bržih igrača. Na horizontu nisu vidljive značajne najave u tom kontekstu. Nikako da se pojavi barem jedan brzanac koji bi odmah bitno osnažio (davao dubinu, olakšao tranziciju, više prostora veznima...) učinak svih igrača odnosno, koji bi momčadi dao dimenziju više jer bi mogla kvalitetnije iskoristiti svoje iznadprosječne tehničke vrijednosti...

Sve u svemu, možemo biti zadovoljni kako se nakon razočaravajućeg Eura ipak Hrvatska solidno pregrupirala te potvrdila kako će biti natjecateljski konkurentna. Do koje razine treba još vidjeti kroz iduću godinu dana kad proces rekonstrukcije bude u punijem zamahu. Možda je najvažniji dojam ove jeseni kako ipak ne treba strahovati od najlošijih scenarija, odnosno od pada ispod standarda koje je Hrvatska dostigla proteklih 30 godina. Bitno je uvijek imati na umu koji su to realni standardi...