Čekaš ti mene, čekam ja tebe, ha, ha… - kaže nam dobro raspoloženi Dominik Livaković u uvodu našeg razgovora, nakon što smo se proteklih dana pokušali „uhvatiti“ za intervju. U petak je sačuvao „nulu“ protiv Alanyaspora (3-0), što mu je bila treća čista mreža u tekućoj sezoni, a već u subotu hrvatska „jedinica“ zaputila se u rodni Zadar, zatim i u „svoj“ Zagreb. Prije povratka u „vatrenu obitelj“, koju u četvrtak čeka otvaranje Lige nacija u Lisabonu protiv Portugala, njegov Fenerbahçe uhvatio je nova tri boda, s kojima je poletio na vrh turskog prvenstva.
Iako se Dalićeva družina neočekivano brzo - uz šokantan fotofiniš - oprostila od europske smotre prije više od dva mjeseca, tmurna lica iz lipnja zamijenili su široki osmjesi na početku rujna. Uoči novih izazova s nacionalnom vrstom, s „Livijem“ smo nakratko pobudili bolna sjećanja s Eura, usmjerili pogled prema nadolazećim ispitima i pretresli „tekućice“ iz turskog velikana, a nezaobilazna tema bile su i aktualnosti iz Maksimira…
Nakon 70 dana, ponovno ste na okupu s „vatrenima“. Kakvo je stanje u hrvatskom taboru?
- Dugo nas nije bilo, svi smo se zaželjeli druženja. Super je ponovno biti ovdje s reprezentacijom. Nažalost, imamo malo problema s ozljedama, nedostaje nam par bitnih igrača, ali imamo dovoljno kvalitete da ih zamijenimo.
Zadnji kadrovi s Eura i dalje izazivaju gorčinu u ustima. Peče li vas još uvijek talijanski pogodak?
- Ne samo taj gol, nego i onaj protiv Albanije. Baš se poklopilo u te zadnje dvije utakmice, zadesile su nas nesreće. Da se igralo dvije minute manje u obje utakmice, imali bismo šest bodova i sve bi bilo super. Međutim, utakmice se igraju dok sudac ne označi kraj. Bio je to razočaravajući ishod za nas, svi smo očekivali više, ali dolaze nove, bitne stvari, Liga nacija i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo.
Je li vam ta utakmica s Talijanima jedna od najtežih u karijeri?
- Definitivno, jedna od težih. Naravno, boli i ona utakmica s Dinamom protiv Šahtara, kao i AEK prošle godine, koja je bila moja posljednja u Dinamu. Te tri mi prve padaju na pamet.
S druge strane, u vaših 57 nastupa za reprezentaciju, koju biste utakmicu etiketirali kao najdražu?
- Ha, ha… Brazil, naravno. Slažete se, zar ne? Međutim, svaki nastup za reprezentaciju je poseban. Sjećam se i debija protiv Čilea u Kini, ma svaka utakmica mi je draga.
Nastupite li protiv Portugala i Poljske, stići ćete na brojku od 59 nastupa za „vatrene“, isto koliko ih ima i Dražen Ladić, a od vratara kroz povijest, ispred vas bi ostao samo Stipe Pletikosa (114). Znate li za taj podatak?
- Čuo sam za to negdje. Velika je stvar i jednom zaigrati za reprezentaciju, a ne čak 57 puta… Presretan sam i ponosan, to je san svakog igrača, a pogotovo kada s reprezentacijom osvojite tri medalje i ostvarite velike uspjehe.
Ipak, u „obitelji“ nema više Domagoja Vide i Marcela Brozovića. Koliko će nedostajati tandem „senatora“?
- Već na prvom ručku se osjetilo da ih nema, jako će nam nedostajati. Vida možda nije puno igrao u posljednje vrijeme, ali svi znamo koliko nam je značio, nedostajat će ta njegova pojava. Brozović je, pak, jedan od naših najvećih veznih igrača. Bili su jako bitni za atmosferu, ali sada se moramo naviknuti na život bez njih.
Što se tiče, pak, klupskih voda, Fenerbahçe će jesen provesti u Europskoj ligi, a nakon više od deset godina, od sezone 2013./14., klub se nada i novom naslovu prvaka.
- Da, tako se poklopilo, to nije uobičajeno, ali svi se nadamo da je ova sezona „ta.“. U prošloj smo osvojili 99 bodova i nismo bili prvaci, to je malo frustrirajuće, ali imamo jaku konkurenciju i ove će godine biti teško. Imamo odličnog trenera, fenomenalnu momčad, ozbiljne igrače, a očekivanja su uvijek velika. Nadamo se naslovu, možete zamisliti kakva bi to proslava bila, klub ima milijune navijača…
Možete li nam malo približiti rivalstvo između najvećih turskih klubova?
- Žestoko je, ali u gradu se poštuju svi. Ogromno je rivalstvo, svaki klub ima puno navijača, teško je uopće opisati kako to izgleda na utakmicama, a u Turskoj je nogomet tema broj jedan. Gdje god da se dođe, priča se o nogometu.
U Istanbulu ste više od godinu dana. Kakav je život u gradu s više od 15 milijuna stanovnika?
- Grad je ogroman. Život je zaista dobar, ima puno mogućnosti za normalan život s obitelji, puno prirode. Puno se ulaže i sve je lijepo. Što se tiče slobodnog vremena, nemam ga puno, ali onda ga najčešće koristim za šetnjicu sa sinom, nekada odem i na večeru sa suigračima.
U Feneru su Edin Džeko, Rade Krunić i Dušan Tadić, pretpostavljamo da s njima provodite najviše vremena…
- Tako je. Osim što su odlični igrači, imamo stvarno dobar odnos. Družimo se i izvan terena, sve su to veliki profesionalci. Džeko je tu negdje, Lukinih (Modrić op.a.) godina, puno je toga osvojio, ali vrlo je posvećen, na svaki trening dolazi kao da mu je prvi.
Dva mjeseca surađujete s velikim Joséom Mourinhom. Kakav je „The Special One“? Što vam se najviše sviđa kod njega?
- Disciplina je na vrhuncu, sve je posloženo do detalja i nije slučajno da je toliko uspješan. Treninzi su sjajni. Izdvojio bih njegov odnos s igračima, zna točno što reći u kojem trenutku, pazi na sve. Zaista je pravi, vrhunski trener. Onakav kakav treba biti. Naravno, meni je lakše jer mi je u Istanbulu i Sandro (Žufić, trener vratara s kojim je Livaković radio i u Dinamu op.a.). Odlično se uklopio u stožer.
Dinamove utakmice, vjerujemo, redovno pratite. Koliko ste i dalje vezani uz „modre“?
- Znaš kako kaže pjesma Boysa: „Kad igraš ti, ja pratim te…“, ha, ha. Ako nije Dinamova utakmica u isto vrijeme kad i moja, onda gledam svaku, ne propuštam niti jednu. Sve znam. Naravno, ti dečki su mi kao obitelj, to su mi najbolji prijatelji. Stalno se čujem s igračima, s Akijem, Zagijem, Petkom, ali i svim ostalim ljudima iz kluba.
S obzirom na to da ste u maksimirskom klubu odradili 16 utakmica u Ligi prvaka, rušili Atalantu i Chelsea, što očekujete od Dinama u novom formatu Lige prvaka? Što je ključno?
- Prošla sezona bila je malo teža za klub, ali na kraju su sve izgurali, na fenomenalan način. Ove godine momčad je stvarno jaka, igrači s klupe također donose prevagu u svakom trenutku. Protiv onih najjačih u Ligi prvaka, kao što su Bayern, Borussia i Arsenal, treba biti perfektan u obrani, od prve do zadnje sekunde, a „gore“ imati inspiraciju. Vjerujem da će Dinamo skinuti barem jedan „skalp“, a na Maksimiru su već padali velikani.
Na kraju, priču ćemo zaokružiti obiteljskim temama. Prije osam mjeseci na svijet vam je stigao maleni Joakim, kako ste se snašli u roditeljskoj ulozi?
- Ma, odlično. To je stvarno najljepši osjećaj na svijetu. Kada ga vidiš, odmah si opušteniji oko nekih stvari. On je centar svijeta, nema dalje od toga. Kada se probudiš pored njega, odmah je dan ljepši, sve je ljepše...