Prije 30 godina u Maksimiru okupilo se, u ratno vrijeme, 25 tisuća gledatelja. Na travnjaku su se u utakmici broj 8 vatrene povijesti sučelili Hrvatska i Ukrajina. Bila je to jedina utakmica Vatrenih u toj godini, sa suparnikom koji se i tada, i uvijek poslije, pokazivao velikim prijateljem Hrvatske. I suparnikom reprezentacije Hrvatske kroz razne kvalifikacijske cikluse. Bila je to jedina utakmica u kojoj je Vlatko Marković doživio, po njegovim riječima najveću počast, a to je biti izbornik hrvatske državne reprezentacije. Kasnije će biti predsjednik HNS-a punih 14 godina...
U razdoblju 1990. - 1993. Hrvatsku su vodila tri izbornika kroz 8 utakmica i to Dražan Jerković (3), Stanko Poklepović (4) i Vlatko Marković (1). U 1994. imenovan je Miroslav Blažević, za prvu natjecateljsku eru, za Euro ‘96. Od Engleske do Final Foura u Nizozemskoj, unutar 29 natjecateljskih godina, Hrvatska je imala ukupno 12 izbornika, uz jednu utakmicu 13. aktera klupe, Tomislava Ivića, koji je zamijenio suspendiranog Blaževića 1994. protiv Italije. Sedam izbornika Vatrenih (Jerković, Ivić, Poklepović, Marković, Barić, Kranjčar, Blažević) preminuli su, ali sva ta velika imena hrvatskog nogometa ostavila su svoj važan trag i u reprezentativnom životu. Oni su, pored Jozića, Bilića, Štimca, N. Kovača, Čačića i Dalića, a uz odlučnu praksu nekoliko stotina reprezentativnih igrača, dali doprinos građenju kulta Vatrenih, zasigurno i uvjerljivo najpopularnije momčadi koju Hrvatska ima od samostalnosti. Netko bi mogao tretirati dočeke Vatrenima nakon bronce u Francuskoj, srebra u Rusiji i bronce u Kataru, kao najjasniji pokazatelj koliko narod voli nogometnu reprezentaciju. No, bilo bi to prelako uzimati kao ključni argument jer istina je da u ovoj državi, od 1990-ih, masovan je sport uskakanja u pobjedničke vlakove i na linije moćnika. U društvu, politici, sportu, u medijima...
Izražena povezanost šire domaće javnosti, a ne samo navijača, ne samo gledatelja na stadionima, ne samo komotnijih fanova pored TV ekrana, s reprezentacijom datira od početaka 1990-ih, iz više razloga. Na utakmicama i kroz život reprezentacije masovno se emitirala poruka pripadnosti i privrženosti domovini, u teškom vremenu domovinskog rata. Nogometna reprezentacija bila je i snažna globalna poruka svijetu o stasanju mlade hrvatske države. Taj simbolički zajednički put neraskidivo je vezao Hrvatsku s Hrvatskom jer ona je bila više od reprezentacije jednog sporta. Ona je do danas samo učvrstila auru momčadi koja Hrvatskoj znači i više od sportskog poslanja. Nogometna je reprezentacija faktor koji Hrvatsku svrstava u “neki” svjetski vrh, pored najmoćnijih država (nogometa) na globusu. Nogometna reprezentacija je nulti simbolički jednorog, koji je malu državnu stvarnost Lijepe Naše doveo u centar svjetske pažnje. Jer si svijet teško objašnjava taj fenomen, da jedna baza u rangu kvantiteta neke europske metropole može polučiti toliko talenta da bude konstanta elitnih natjecateljskih katova. Tamo gdje za tako “male” ne bi trebalo biti mjesta...
Kroz tridesetak godina takve evolucije može se podvući prve crte povijesnih pojašnjenja tog fenomena. Uz mnoštvo problema koje ima ova država u društvenom i političkom životu, u ekonomskim skučenostima, demografskim katastrofama, u siromaštvu zaostale sportske infrastrukture, u folklorima nogometa, i pored više onih koji su pomišljali da su važniji, nogometna reprezentacija je (p)ostala moć. To nikad ne bi mogla ostvariti pored navedenih “resursa”. Zato je izvorište te moći u najjednostavnijoj, ali zato najsnažnijoj podršci, a to je ona koja je sublimirana u pojmu narod. Unutar kojeg ćete uvijek imati, kao u svim zbiljama svijeta, red ovakvih ili onakvih u plusu i minusu, ali niti jedan taj okvir nema šansu nadjačati snagu “šire javnosti”. Ljudi. Nekima smeta ta teza jer zaboga, u pitanju su samo udarači lopte. I mnogi su se pokušali nametnuti toj snazi oko reprezentacije. Brojni su s pijedestala naprednijih intelekta, je li, zdušno kroz protekla desetljeća nastojali prikazati tu grupu “manekena desničarsko nacionalističke doktrine” kao pokazatelj društvene dekadencije. Bilo je toga, ali 30 godina kasnije, život reprezentacije ide dalje. Na radost puka, što je teza koja smeta isključivo zato što je točna.
Dakle, nije stvar da je srebrne dočekalo 700 tisuća stanovnika Hrvatske. Nije stvar da je brončane dočekalo 100-200 tisuća. Stvar je da od 1996. i prvog turnira kao punopravni član velikih aktera, Hrvatska kontinuirano stoji uz Hrvatsku. Zapravo, Hrvatska u kontinuitetu prati Hrvatsku. U Engleskoj ih je bilo više stotina glasnih. U Francuskoj ih je bilo više tisuća raspjevanih. U Njemačkoj i Austriji ih je bilo više desetaka tisuća. Gdje god igrala Hrvatska, i na drugim stranama svijeta, bilo je hrvatskog puka i pjesme. I kroz sva tri desetljeća rjeđe su bile pobjedničke ere, pa je moć okruženja bio moć reprezentacije. Čiji igrači upravo zbog tog doživljaja okruženja, s kojim se doživljava intenzivan osjećaj pripadnosti Hrvatskoj, igraju punog srca za reprezentaciju, kao malo koja slična stvarnost.
Službeno 14 tisuća glasova u Roterdamu, neslužbeno barem 4-5 tisuća još onih koji su se snašli za karte “tamo”, bit će snaga Hrvatske na Final Fouru. Unatoč svima i svemu, ta je linija podrške ostala svevremenski moćna snaga vatrene moći. Moći Hrvatske. Kako god završilo na terenu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....