Igor Matanović postao je najveće priča Vatrenih tijekom i nakon rujanske akcije. Moćni centarfor koji je s Portugalom debitirao, a s Poljskom bio starter. Dakle, kakvi su dojmovi nakon povratka u Njemačku?
- Još uvijek teško nalazim prave riječi za tjedan koji sam proveo s reprezentacijom. Prelijepo mi je bilo s ekipom i svima. Doživio sam to kao svoj najveći dosadašnji uspjeh. I dalje mi je žao što nisam zabio gol, ali i to će doći. Presretan sam, cijela moja obitelj je jako sretna. To je bio moj najljepši tjedan u karijeri - kazao nam je Matanović, koji nam se javio iz Frankfurta.
Jeste li očekivali da ćete odmah postati zvijezda u Hrvatskoj?
- Ma mislim, lijepo je čuti kad kažete da sam zvijezda, ali moram ići korak po korak. Tek sam igrao prve dvije utakmice. Iskreno, nisam mislio da ću dobiti toliko minuta. U prvoj utakmici protiv Portugalaca pola sata, u drugoj s Poljacima sedamdesetak minuta. Zahvaljujem se izborniku i cijeloj ekipi kako me prihvatila. Baš mi je bilo drago.
Vjera u momčad
Kazali ste da ste morali zabiti dva gola. Je li to zbog statistike iz lanjske sezone u Karlsruheu gdje ste tresli mrežu u prosjeku iz svakog petog-šestog udarca? Ili čisto zbog osjećaja da ste trebali dva šuta pospremiti u mrežu?
- Ne gledam puno statistiku. Špica sam i imam osjećaj kad trebam zabiti gol. Našao sam se u nekoliko šansi, iako je bilo teško zabiti. Znam svoju kvalitetu i na temelju toga sam rekao da sam trebao postići dva pogotka. No, ovo su prvi nastupi za Hrvatsku, presretan sam i jedva čekam nove utakmice.
Niti jedna šansa nije bila stopostotna, mnoge šutove ste sami izborili.
- Možda se može reći da nije bilo stopostotne prilike, međutim, kad igraš u jakoj ligi, nekad se dogodi da u pet utakmica dobiješ jednu šansu za koju se kaže da je stopostotna. Ako je prilika za pogodak osamdeset posto, ukoliko si na toj razini, moraš dati gol. Luka Modrić je pokazao da možeš zabiti i iz teške situacije - nasmijao se Igor, odlično raspoložen, pritom se ispričavši što još nije usavršio hrvatski jezik, iako ga govori sve bolje i nema nikakvih problema u komunikaciji.
Pitali smo ga je li zadovoljan s tri boda u prva dva nastupa...
- Utakmicom s Poljskom smo zadovoljni jer baš smo dobro igrali i imali kontrolu. Protiv Portugalaca smo također dobro igrali, s loptom smo bili kvalitetni i koncentrirani, imali strpljenja, čekali svoj trenutak, ali i oni su jaki. Leao, Bernardo Silva, Ronaldo... To je jedna od najboljih reprezentacija na svijetu, može se dogoditi da primiš gol. Možemo biti zadovoljni i jedva čekamo uzvrat s Portugalcima doma.
Prvo su Škotska i Poljska u listopadu, vjerujete li da će Hrvatska na kraju izboriti četvrtfinale Lige nacija?
- Vjerujem u momčad. Jaki smo, imalo visoku vrijednost. Prvi sam put bio u A reprezentaciju i iznenadilo me kakva je to kvaliteta. Mogao bih reći deset imena, no dovoljno je kazati Kovačić i Modrić. Nama mladima je važno da kraj sebe imamo takve igrače. Osim toga, nisam stekao niti najmanji osjećaj da bilo tko radi samo za sebe. Ne, upravo suprotno, dišu kao ekipa, baš kao druga obitelj za svakoga od nas.
Divno zajedništvo
U Karlsruheu ste hvalili pakera koji vam namješta dobre šanse, ali tek Modrić i Kovačić, kakvi su to maheri!
- Ha, ha, pa naravno da su bolji. Luka igra u Realu, a Kovačić u Manchester Cityju, to su najbolji klubovi na svijetu. Karlsruhe je druga liga. No, prije svega je bitna momčad, moraš biti kao obitelj. Ako bih imao Ronalda, Messija, Mbappea u jednom sastavu, to ne bi bilo dovoljno ukoliko ne bi funkcionirali zajedno. Nije lako biti uspješan kad netko vuče na svoju stranu. U reprezentaciji imam baš osjećaj da smo skupa, da igramo dobar nogomet, vlada divno zajedništvo, razumijemo jedni druge. To govori da možemo učiniti dobre stvari. Inače, taj veznjak kojeg ste spomenuli je Paul Nebel, sad igra u Mainzu.
Odgovara li vama igra u formaciji 3-5-2?
- Ja sam po tom pitanju opušten. Ako sam iskren, više volim kad sam naprijed sam, kao jedina špica, međutim, u Karlsruheu sam također igrao s dva napadača, znam to igrati, mislim da smo Bruno Petković i ja dobro odradili s Poljskom.
Je li vam izbornik Zlatko Dalić nešto posebno rekao za kraj, na rastanku?
- Kratko mi je kazao da je zadovoljan, da su sretni i da sam ja sada tu.
S koji igračima ste na ovoj prvoj akciji u A reprezentaciji najbolje “kliknuli”?
- Najviše sam se družio s Lukom Sučićem i Marinom Pongračićem. Znam Kristijana Jakića iz Frankfurta, s njim sam jako dobar. Naravno, sa svima sam super.
Vjerujete li da vi mladi, zajedno s Modrićem, Kovačićem, Kramarićem i ostalima iskusnijima, možete održati Hrvatsku u europskom i svjetskom vrhu?
- Jako vjerujem u naše mlade igrače. Ako gledam Luku Sučića, koji ima dobru lijevu nogu, dobar šut, Martin Baturina... Imamo nadarene dečke, mislim da i mi možemo uz starije pokazati da je Hrvatskoj mjesto na visokim razinama.
Dobar dio Hrvata malo vas je gledao, neki su vas tek sada otkrili. Vratimo se na početke, kad ste se prvi put susreli s loptom i zarazili s njom?
- Ne sjećam se točno tko mi je poklonio prvu loptu, ali pamtim da sam u stanu sve razbio s njom. Skidao sam lustere, pa su me s pet godina upisali u klub da spase stan - kazao je Igor.
Možemo tek u šali dodati: krenuo je kao bombarder i ostao.
- Sa 6-7 godina prešao sam u St. Pauli.
Je li otac Ranko možda igrao nogomet ili netko drugi iz obitelji?
- Svi su pomalo igrali, ali nitko ozbiljno. Nisam ni ja mislio da ću igrati za reprezentaciju. Roditelji rade kao i svi normalni ljudi, iako tata ima sjajan talent, izvrsno svira klavijature. Pokušao sam i ja, međutim, nije to za mene. Uvijek mi je bio nogomet najdraži. Probao sam i druge stvari, no ništa mi nije bilo kao nogomet. Nisam se odvajao od lopte.
Ante Budimir je kazao da ste skupljali lopte u St. Pauliju kad je on tamo igrao. Sjećate li se toga?
- Da, da, jako se dobro sjećam. Skupljao sam lopte iza gola, a on se zagrijavao nekoliko metara od mene. Znao sam da je Hrvat, zato sam to zapamtio, lijepo mi je bilo što naš čovjek igra za St. Pauli, i meni je to bio cilj.
Jeste li se tada upoznali?
- Ne, ali sad smo popričali u reprezentaciju. Ne mogu vjerovati, skupljao sam mu i davao lopte, a sad smo skupa u momčadi.
Bilo je i zdravstvenih problema. Koliko vas je omela ozljeda ramena zbog koje za St. Pauli niste igrali tri mjeseca? Prije toga sa 17 godina ste šest mjeseci pauzirali zbog aduktora.
- Nije to lako. Štopa te. No, i iz toga naučiš puno. Najvažnije što sam naučio je strpljenje - moraš biti miran i čekati šansu. Nije mi bilo dobro u St. Pauliju jer nisam igrao. Zato sam krenuo dalje.
Jesu li se roditelji koji žive u Hamburgu morali žrtvovati za vašu karijeru?
- Imao sam jako veliku podršku roditelja. Nisam živio blizu stadionu, a nikad nisam morao s vlakom na trening. Moja mama cijeli me život vozila na trening dok nisam dobio auto i mogao ići sam. Tata mi je puno pomogao savjetima kad sam bio ozlijeđen. Jako sam zahvalan roditeljima, drago mi je što su sad sretni i ponosni - ističe Igor, koji ima i sestru Andreu.
Volim ići u duele
U Karlsruheu ste u protekloj sezoni igrajući na posudbi iz Eintrachta u prvih devet kola u Bundesligi II uglavnom ulazili s klupe, a u 10. kolu postigli prvi pogodak. Na kraju ste završili na 14 golova. U prošlom intervjuu za SN kazali ste nam da se stoperi moraju bojati napadača. Osjećate li sada da im tjerate strah u kosti?
- To je moja igra, da se borim, da idem jako u duel, da budem neugodan. Volim ići u duele sa stoperima, pogotovo kad su snažni. Jedva čekam upoznati nekoliko novih na najvišoj razini nakon Rubena Diasa s kojim sam se nadmetao sad u Lisabonu. Veselim se utakmicama s Bayernom, Romom...
Kazali ste da želite biti kombinacija Zlatana Ibrahimovića i Marija Mandžukića. Zašto baš oni?
- Mandžo je heroj nas Hrvata. Vidjelo se da se uvijek borio za Hrvatsku, trčao je kad više nije mogao. Imam nešto od njega. A kakve je Ibrahimović zabijao golove? Ja sam miks, malo sam Mandžo, malo sam Ibra... Iz toga je izašao novi napadač - Matanović - sa smiješkom je prokomentirao.
Mandžukić je otišao iz reprezentacije prije nego što se stigli. Je li vam žao što niste imali priliku raditi s njim?
- Šteta što ga nisam upoznao, žao mi je, ali ima i drugih od kojih mogu puno naučiti.
Jednom ste kazali da ste u hrvatskim okvirima dinamovac, čujemo da vas je Dinamo htio dovesti prije dvije godine. Kako je to bilo?
- Prije dvije godine? Ne sjećam se puno, htio sam igrati u Bundesligi II.
Što se tiče reprezentacija, prvo ste igrali za Hrvatsku U-14, pa potom za Njemačku. Kakva je to bila akcija U-14?
- Bio sam na turniru u Vukovaru sa selekcijom dijaspore, tamo su me vidjeli i pozvali da igram za Hrvatsku u Crnoj Gori na turniru.
Potom ste nosili njemački dres.
- Dobro mi je bilo, igrao sam za U17, U18 i U19. Imao sam kvalitetne nastupe i nezaboravna iskustva, puno sam naučio. Od mojih kolega iz te generacije najveća zvijezda je sada Florian Wirtz. S njim sam igrao kao kadet.
Kako je krenuo kontakt da se vratite pod hrvatski stijeg? Prvi razgovor bio je video poziv 22. veljače 2022. godine. Na vezi su uz vas bili roditelj i menadžer Ivan Jolić te u ime HNS-a direktor Stipe Pletikosa.
- Tada sam rekao Pletikosi da me za dva tjedna čeka kvalifikacijski turnir s Njemačkoj za Europsko prvenstvo U19, da to želim igrati i vidjet ćemo nakon toga što ću dalje. Bili smo zadnji u skupini, nismo otišli na Euru, te sam se poslije ponovno čuo s ljudima iz HNS-a.
Sljedeći korak je bio dolazak u Frankfurt direktora Pletikose i izbornika Zlatka Dalića na sastanak na kojem su bili i vaši menadžeri Roger Wittmann i Ivan Jolić.
- Bilo mi je drago što su došli po mene u Frankfurt i izrazili želju da igram za Hrvatsku. Jako sam zahvalan Njemačkoj, to je zemlja u kojoj sam rođen, moji su roditelji došli ovdje bez ičega, nisu imali ništa. Ali, srce kuca za Hrvatsku i zato sam odlučio igrati za mladu reprezentaciju Hrvatske.
Jeste li se lomili ili je odluka bila laka?
- Rekao bih da je bila laka. Ponavljam, jako puno zahvaljujem Njemačkoj, moji su se roditelji u njoj upoznali, ali kad srce kuca za Hrvatsku, kad glava misli na Hrvatsku, onda je laka odluka.
Potom ste prilikom dolaska u mladu reprezentaciju dobili dres s brojem 22. Je li to slučajno ili ste ga htjeli kao simboliku na dan prvog razgovora?
- Slučajno je to bilo. Dobio sam taj broj. Nevjerojatna podudarnost. I sad su mi ponovno u A reprezentaciji dali 22.
Na fotografiji s Dalićem i Pletikosom iz 2022. godine vidimo da ste imali dres s brojem devet. Pucate li to na Kramarićev broj kad s jednom oprosti, kad god to bilo? Ili je to vizija izbornika i Pletikose koji su vam donijeli dres s devetkom?
- Ne čekam da Kramarić ode u mirovinu nego upravo suprotno. Najradije bih igrao s njima još dosta godina. Sad smo igrali u Frankfurtu protiv Hoffenheima, moji u klubu samo su pričali da moramo čuvati Kramarića, a svejedno nam je zabio gol. Od njega mogu puno naučiti. Jedva čekam da zajedno igramo.
Nisam pričao s Flickom
Nakon što se obećali izborniku Daliću i Pletikosi da ćete izabrati Hrvatsku, čujemo da su u DFB-u bili ljuti, da je tadašnji izbornik A vrste Hansi Flick računao na vas i kazao da i on želi razgovarati s vama.
- To nije došlo do mene, nisam popričao s Flickom. Svako može sa mnom razgovarati, ali kad srce kuca za Hrvatsku, teško je.
Što očekujete od svojeg kluba u Bundesligi, a što u Europskoj ligi?
- Imamo dobru ekipu, mislim da sezona može biti dobra, a i za mene jer imamo puno utakmica. Nisam si postavio cilj koliko golova trebam zabiti, samo si kažem - uvijek kad ideš na teren daj 110 posto. Golovi će doći. Eto, protiv Poljske sam dao 110 posto od sebe i kad neće ući, neće ući. Sljedeći put će ući, od grede u gol!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....