Kamera je, sasvim slučajno, švenkala Dražena Ladića i Ivana Perišića u tunelu uoči ulaska na teren. Na semaforu je pisalo 0-1, bilo je poluvrijeme, a Hrvatska je u tom času izgledala kao momčad kojoj treba jaka ruka pomoćnica.
- Ivane, vi to možete... - odjekivalo je negdje u eteru dok je Perišić Ladiću dao "pet" i istrčao na teren.
Izgleda kao nevažna sličica. I možda i jest. Ali u času kada je Hrvatska vapila da se Perija izvadi, izbornik i njegovi vjerni ljudi kazali su mu: "Čovječe, ti to možeš!".
Vjera se isplatila. Perišić je prvo postao Bruce Lee, a onda je i asistirao. Čekajući ga pet utakmica, pojavio se u šestoj. I uz pomoć dobrih prijatelja - Mandžukića prije svih - riješio je utakmicu. Riješio je Englesku. Čekajući Perišića, zapravo, dočekali smo finale... Da, Ivan Perišić bio je čovjek kojeg smo čekali, a da bismo ga dočekali u 60 i nekoj minuti utakmice koja nosi finale, utakmice u kojoj smo ga, realno, željeli zamijeniti. No Dalić nije. I zato je on izbornik...
Posebnija od posebnih
Tako smo, u transu jedne Moskve, slavili ulazak u prvi veliki finale. Danas, sedam godina kasnije, završnice su ovoj Hrvatskoj postale dnevni boravak, a jedan od ključnih ljudi u toj priči ostao je isti. Ivan Perišić. U Rusiji smo ga čekali i - dočekali, ali otada do danas, upravo je on taj u koga se pouzdaješ kada je frka, koji isporučuje onda kada je nužda. A u četvrtak je bila frka.
U punim statističkim kolonama, međutim, postojala je jedna posebnost: u prijateljskim utakmicama za "vatrene" postigao je osam pogodaka, u kvalifikacijama za SP šest komada, u kvalifikacijama za Euro devet golova, na Eurima je poentirao četiri puta, a na Mundijalima se šest puta upisao u strijelce. Sve logično. No, u Ligi nacija, a odigrao je prije Francuske 20 utakmica u tom natjecanju - Perišić nije zabio. U 20 utakmica - ništa. Onda je, pak, stigla ta 21. Očekivanja su, pak, bila očekivana. Pogotovo jer Perišića posebno inspiriraju velike utakmice.
Ne samo golgeterski, već i asistencijama, samom izvedbom. Ubacivati, probijati, tražiti. Čovjeka, gol, dodavanje...
No, ova je bila posebnija od posebnih. Bio je ovo drugi povratak na Poljud nakon odlaska početkom sezone, kada je Gattuso odlučio baš na njemu bildati svoj autoritet. A ni njemu se, očito, nije ostajalo. Dočekan uz fanfare, otišao je uz posmrtni marš jedne ljubavi. Više od pola godine kasnije, Perija se opet vratio kući. I kada je spiker pročitao gotovo pedeset imena, od igrača, zamjena, trenera, sudaca, samo na jedan spomen dio Poljuda rasteglio je festival zvižduka. Na spomen Ivana Perišića. Koji je, ujedno, stigao u formi. A onda je na dres navukao i premaz dišpeta. Pa je asistirao Budimiru za 1-0, a onda je sjajno poklopio loptu za svoj premijerni pogodak u Ligi nacija. Za prvi pogodak u karijeri na Poljudu. Za ušutkivanje, odnosno za pobjedu nad dijelom stadiona. A Poljud tada nije imao izbora: naklonio se i skandirao junaku trijumfa nad "tricolorima". Pobjeda nad pobjedama!
Utakmica za vječnost
Perišić je postao drugi najbolji strijelac u povijesti Hrvatske, a s obzirom na urođeni atleticizam i povratak nakon ozljede, mogao bi teoretski "napasti" i Šukera. U toj utakmici je 45-34. No, ta igra brojki u Parizu postaje nevažna, jer na Stade de Franceu će ovaj naš 36-godišnjak učiniti sve da s Hrvatskom ostvari monumentalni "vatreni treble": srebro 2018., bronca 2022. - zlato 2025. godine.
Da zaokruži opus s generacijom s kojom je prošao silna razočaranja, da bi na kraju s CD-a odzvanjala Štulićeva "zadovoljština". Sve to kuljalo je u zlatnoj generaciji HR-nogometa, koja je pod Dalićem dobila sve ono čemu je težila, iako se već mirila s "luzerskim" etiketama. A onda su Modrić i prijatelji strgnuli i zgazili taj narativ i krenuli u pohod koji traje, i koji ne kani stati. Ovaj put na redu je uzvrat. Nova utakmica za vječnost. U kojoj već debelo stoji napisano ime Ivana Perišića, hrvatskog "gumifleksa" spremnog za ovakve, najveće utakmice... I to ne samo protiv suparnika...
Komentari (0)
Komentiraj