Sve je lijepo što se pobjedom zaključi! Pogotovo kada ta pobjeda znači izvanredan uspjeh plasmana u finale Final Foura Lige Nacija. Hrvatska je odigrala još jednu utakmicu za anale, po dramatičnosti, ali i po opetovanom iskazivanju karakternosti kada su stvari išle u krivom smjeru. To se odnosi na reakciju na vodstvo Nizozemske od početka drugog dijela, a pogotovo se potvrdilo u vrlo teškom trenutku izjednačenja domaćih u šestoj minuti nadoknade. No, ova Hrvatska, od kada je vodi Zlatko Dalić, takve nekoć dramatične "padove" pretvara u uspone koji potom donose neopisivu radost reprezentaciji i ekstazu svim navijačima...
U prvom poluvremenu dvoboja Vatreni nisu bili na potrebnoj i očekivanoj razini. Ne zato što su Nizozemci bili nešto osobito dobri, nego iz razloga što je Dalićeva momčad bila jalova u igri prema naprijed. Tehnički gledano, djelovali su naši po logici stvari bolji u posjedu i kombinatorici, ali je taj dio funkcionirao uglavnom do šesnaesterca domaćih gdje je manjkalo ideja a i samih aktera Vatrenih. Takva jalovost je protokom prvih 10-15 minuta ohrabrila Nizozemce, koji su s nekoliko dijagonala stvorili prostor za prodor krila u situacijama jedan na jedan, ali bez nekog efekta.
No, time su digli formaciju više prema golu Livakovića i udaljili naše ofenzivce od svojeg gola. Stvarali su određeni pritisak, pogotovo s bokova, a onda je ta nedefinirana igra naših rezultirala i akcijom za pogodak Malena. Paradoksalno je da je to bila akcija u kojoj su izigrali našu desnu obrambenu stranu, te se odveć jednostavno doveli do svoje napadačke desne pozicije, gdje je Malen preciznim šutem iskoristio veliki prostor i vrijeme za šut.
Na odmor se išlo vodstvom Nizozemske, te bojazni hoće li se Hrvatska moći vratiti u igru protiv osokoljenih domaćina ako se nešto značajnije ne promijeni u završnici igre. Dalić je pokazao strpljenje i ništa nije mijenjao, iako se vidjelo da Ivanušec djeluje u grču na lijevom krilu, bez svoje karakteristične tečnosti, a da je Pašalić na desnoj strani bio posve nedorečen. U veznom redu Brozović je od početka djelovao u elementu i držao ravnotežu dok se Kovačić, i pogotovo Modrić, ne razigraju. To se dogodilo u nastavku, gdje je Hrvatska odmah ušla s drugim gardom, hrabrije i uvjerljivije. Trio vezista se potpuno razigrao, "spustili" su loptu, vezli po terenu na kojem je u nekim fazama bilo pomalo neugodno za Nizozemce koji to ne mogu pratiti i krotiti. I kako nisu uspijevali agresijom prekidati igru naših, ostavljali su im sve više prostora i to je bila najava njihovog kolapsa. Kad se momčad razigra, onda sve stvari sjednu na svoje mjesto. Tako su upravo Ivanušec i Pašalić složili vodstvo, i to izvanrednom idejom, tajmingom i pasom Ivanušeca, za Pašalića koji je u kaznenom prostoru oportunist kao najučinkovitiji golgeteri.
Taj gol je bio onaj impuls koji je definirao odnose dva suparnika, i bez obzira što su izjednačili, osjećalo se da je Hrvatska moćnija i bliže pobjedi. Izbornik je vrlo dobro osjetio kad i koga mijenjati, a s Petkovićem je dobio onog aktera koji je nedostajao u prvom dijelu. Finalizator velikog posla koji obavlja momčad u gradnji napada. Petkovićev udio, uz višu razinu nogometa kojeg je Hrvatska nametnula Nizozemcima, posljedica je nadmoći talenta za igru, u čemu su Vatreni druga galaksija za Koemanovu selekciju. Ukoliko ne uspije fizikalijama nametnuti borbu, takva momčad ne može zaustaviti Modrića i društvo koji su krcati nadarenošću i kreativnošću u igri.