Sve prati, sve ga zanima. I dok priča o Dinamu i Atalanti, vrti scene svoje priče pred očima. Zaglavljen u uspomenama i dinamovštini, do samoga kraja.
- Eh, što bih ja dao da sada mogu igrati ovu utakmicu - “pokazuje” žmarce preko mobitela, javljajući se iz Kosova, otkud dok ovo čitate kreće prema svom njemačkom domu.
- Bolje hvatam signal - smije se...
Kujtim Shala, ikona dinamovaca, ne može bez “plavih”, ali niti oni bez njega.
- Čuj, dok sam došao na Kosovo, samo sam otvorio prtljažnik. Osigurali su mi stari Boysi cijeli set Dinamovih rekvizita, sad sam sve podijelio ovdje. I neka, neka se širi ta naša dinamovština - govori hodajući “ajatolah” plave boje, šaltajući se stalno na dvoboj otprije 29 godina.
- Ono je, da ti kažem, bila generacija koja je mogla, ali i trebala, daleko, jako daleko. U obje smo utakmice protiv Atalante bili bolji, bitno bolji. I da je ušla ona moja lopta, kada mi je Zvone servirao centaršut, tko zna gdje bismo dospjeli. Ali, ja sam pogodio okvir, kasnije je Peršon skrivio penal na lukavom Caniggi... Šteta. Jer, nemam baš nikakve dileme, bila je to najbolja momčad u kojoj sam ikad igrao. Šuker, Boban, Peršon, Panadić, Mladenović. Jest, trebali smo daleko.
Nažalost nisu, ali Dinamo je, evo, dobio veliku priliku za revanš.
- Vrijeme nosi svoje, no ja nikad ne bih mijenjao svoju generaciju. Za mene, ona je bila sjajna, veća od ove. Znaš, danas uostalom kada izgubiš, u pravo vrijeme, uvijek imaš vremena za popravak, što mi onda nismo imali. Ali, nemoj me krivo shvatiti, ne umanjujem time uspjehe ove ekipe. Ovo je Dinamo koji obožavam, napokon Dinamo s mu*ima. Ne gubi, ne pada, diže se sve jači. I zato mu vjerujem, iako se još uvijek tresem svaki put kada gledam, jer, je*iga, Dinamo je to, znaš.
Znaju svi kojima plava krv kola venama.
- Ipak, pod Bjelicom koji je strašan trenerski šmeker, nema se smisla bojati. Pokazuje to lanjska epizoda u Europskoj ligi, a još i više ova jesen u Ligi prvaka, gdje djelujemo kao momčad koja spada u ovo društvo. Dinamo se nema čega bojati. I siguran sam da će odigrati pravu, mušku utakmicu i da će, bez obzira na to što je Atalanta prava momčad, uspjeti servirati hladno jelo u obliku osvete za nas koji smo onda jako patili, znajući za što smo bili kadri.
Bjelica je lisac, bez dvojbe, ali što je s ostalima?
- Igrači su me kupili. Ja sam oduvijek volio staviti glavu na kopačku za momčad, a vidim da i ovi danas idu na sve, bez kalkulacija. Imaju iza fajtera Dilavera, na golu Livakovića, koji se približava mom ‘Shiltonu’ Ladiću, ima kapetana i lidera Ademija, ima famoznog Olma, strašnog Oršića i tog Petkovića, koji je moj ‘libling’. Dečko igra strašno, ide naprijed u svakom pogledu. Iako, kažem, ja živim u prošlosti, nikad ne bih mijenjao Zvonu ili Šukera, znaš. To su bili svjetski igrači, ovi to tek trebaju postati...
Ali, na dobrom su putu:
- Kao prvo, ne smiju se bojati, što su pokazali da mogu. Kao drugo, moraju biti svjesni da je Dinamo, na stranu igrači i vrijednosti, veći klub od Atalante. I da je zaslužio biti među najvećima. Dinamo je religija, dečki to moraju shvatiti. Pogotovo kada vidim da prema Milanu kreće, koliko ono, pet-šest tisuća ljudi. Pa to je možda i više nego ih je 1990. bilo u Bergamu. I to je moć. To je ljubav. Ne rade samo igrači klub velikim, već i Boysi. Kada dođu na stadion, moraju se osvrnuti i shvatiti kakva vojska stoji iza njih. I činjenicu da će na jednom od najljepših stadiona svijeta igrati kao da su kod kuće. Današnji, moderni nogomet, izgubio je malo doticaj s publikom, sve je sirovi, hladni profesionalizam...
Stao je, zamišljeno, pa nastavio...
- Da se ja mogu skinuti i igrati, igrao bih kao navijen. Kao da sutra ne postoji. Dinamo ima priliku igrati prvi put u povijesti drugi krug Lige prvaka, i to nakon što je spojen sa svojom publikom. A Dinamo bez navijača, to je neprirodno, loše, to nije Dinamo. I sada, kada su oni opet tu, to treba iskoristiti. Sve se spojilo; čast Atalanti, ali kada imaš sjajnog trenera, odličnu, gladnu i zrelu momčad željnu ispisivanja povijesti, te iza sebe navijače, onda je sve tu.
Uz, pardon, i činjenicu da nas je protiv Šahtara i Hajduka napustila sreća. Sada je vrijeme da se vrati. Svi su preduvjeti zadovoljeni.
Još samo, dakle, nedostaje Shala...
- Ma ja ga vidim u - Petkoviću. Tako sam i ja gradio lopte, bio paker, asistirao i nisam se bojao, baš kao što se ni on ne boji. Iako i u Oršiću ima mojih elemenata, zbog trka, brzog driblinga, okomitosti, više mi je Bruno bliži. Oni su, uglavnom, neki gemišt mene. I zato bih silno volio da zabiju, pa da poput mene odlete pod tribine i navijačima ne bace samo kopačke, već sve. Da ga ja zabijem u Milanu i Dinamo dovedem pred vrata raja, ostao bih samo u gaćama, i to bi me morali nagovarati da i njih ne bacim - pali modre trupe “profesor” motivacije.
I onaj koji će danas biti pred svojim TV-om u Njemačkoj.
- Uz gemišt za ovu dvojicu mojih gemišta. Da nazdravimo na kraju... Ma joj, jedva čekam. Idemo, moj Dinamo!