Novo se čudo u Londonu ipak nije dogodilo, Chelsea je bio prejak i Dinamo je okončao svoju ovosezonsku europsku pustolovinu. Ali, plave bluze mogu se uzdignute glave vratiti u Zagreb, ostvarili su u ova nepuna četiri mjeseca i više nego su i najveći optimisti očekivali uoči starta sezone.
I to uopće nije dvojbeno. A treba li za nečim žaliti, onda su to svakako dvije utakmice protiv Salzburga, u kojima su Plavi, pokazalo se to na kraju natjecanja, praktički rješavali svoju daljnju europsku sudbinu. Na žalost, nisu uspjeli, u te su dvije utakmice izvukli samo bod i nisu do kraja materijalizirali startnu senzacionalnu pobjedu protiv Chelseaja u Zagrebu.
Englezi su željeli uzvrat i iskupljenje za taj poraz, još kako ih je to “peklo”, u svojoj su nakani i uspjeli. Bila im je to, zanimljivo, 100. pobjeda u Ligi prvaka, samo je pet europskih klubova preskočilo tu famoznu brojku. Podatak je to koji svakako daje još veću težinu onoj Dinamovoj maksimirskoj pobjedi.
Malo se toga Plavima može prigovoriti za oproštajni ovosezonski europski nastup. Momčad je, osjeti se to i vidi, ostala bez svježine, od početka sezone Dinamo je odigrao čak 28 utakmica (Chelsea čak osam manje!) i umor je napravio svoje. Na Stamford Bridgeu Zagrepčani su dali sve što su mogli u ovom trenutku, solidno su parirali objektivno kvalitetnoj engleskoj momčadi, ali opet su primili “lagane” pogotke, prelagane za ovu razinu natjecanja. Griješilo se i teško je bilo vjerovati da tako kvalitetni suparnički pojedinci neće iskoristiti ponuđene darove.
Za pozitivan rezultat trebao se ponoviti Zagreb – Dinamov gotovo savršeni dan i lošije izdanje Engleza. Ali, nije bilo tako, Chelsea je bio dobar, silovit, znao je kako probijati plavu obranu, silno je želio tu pobjedu i na kraju ju je i dohvatio. Dinamo je i u Londonu napravio dosta toga dobroga, a najvažnije je što je opet potvrdio da mu je mjesto u eliti. I tu valjda nema nikakvog prijepora...
Dinamov najbolji igrač bio je – na sjevernoj tribini Stamford Bridgea! Oko 2.500 Bad Blue Boysa navijalo je od prve do zadnje minute, nakon utakmice igrači su došli pozdraviti svoje vjerne navijače i zahvaliti im za gromku potporu. I zajedno su, po sve jačoj kiši, pjevali i navijali 15-ak minuta! Dinamovci su se, eto, naklonili navijačima, koji su u Londonu stvorili maksimirski ugođaj i Plavi su se doista osjećali kao da igraju u Zagrebu.
Ali, navijači ne igraju, ne mogu zabiti gol, niti ga obraniti. Mogu samo zapjevati “ajmo Dinamo, znaj da nema predaje” i taj se refren orio Stamford Bridgeom. I Plavi su ih “poslušali”, nisu se predavali, niti su se predali. Međutim, jednostavno nisu mogli dati više od onoga što su dali u okršaju s apsolutnim favoritom. I to je sva realnost londonskog dvoboja, kao i svih šest nastupa u Ligi prvaka. Sad se Dinamo treba okrenuti domaćem natjecanju i jesenski dio sezone okončati onako kako ga je i počeo...