Nogomet je jedina igra s loptom u kojoj momčad koja je bolja na travnjaku u 90 i nešto minuta, ne mora pobijediti. Koliko je samo primjera bilo kad su favoriti ostali praznih ruku protiv "autsajdera" i bolju igru nisu znali materijalizirati pogađajući grede i vratnice, promašivavši velike prilike, kaznene udarce. I onda trenutak neopreza i stigne kazna, već oplakani suparnik iskoristi svoju šansu i nasmijan napusti travnjak. I tu je sva draž najpopularnije igre na svijetu, jer svakome, baš svakome pruža priliku za uspjeh! I nikad nije gotovo dok - nije gotovo...
Nogometna povijest pamti brojna čuda, a kad bismo pokušali rangirati te senzacije, onda bi svakako u samom vrhu bilo dansko osvajanje Eura 1992. godine u Švedskoj. Bilo je to čudo nad čudima, momčad koja se uopće nije ni kvalificirala za nastup na smotri najboljih europskih selekcija (u završnici natjecanja tada je igralo samo osam momčadi), momčad koja je tek 12 dana prije početka doznala da će igrati na Euru. I to nakon izbacivanja tada već okrnjene Jugoslavije (zbog sankcija UN), koja je u kvalifikacijama izborila nastup u Švedskoj. Uskočila je Danska kao drugoplasirana momčad iz te skupine i zadivila je Europu senzacionalno osvojivši naslov!
Prisjetimo se ukratko nekih okolnosti u kojima je Danska došla do trofeja. Izbornik Richard Möller-Nielsen nije bio omiljen ni u Savezu, ni među navijačima, ni među igračima, pa u to vrijeme najbolji danski igrač, Michael Laudrup, nije želio igrati za nacionalnu vrstu dok je Möller-Nielsen na klupi. Renovirao je izbornik vlastitu kuću, kad su ga nazvali da hitno okupi igrače zbog sudjelovanja na Euru!? Zvao ih je, tražio i sakupljao po plažama, budući da su bili na odmoru nakon sezone.
I okupili su se Danci desetak dana prije natjecanja, a sve ostalo je povijest. Bilo je doslovno "veni, vidi, vici", mnogi su stručnjaci nakon tog Eura rekli kako sve dotadašnje knjige o nogometu i pripremama za velika natjecanja jednostavno treba prikupiti na hrpu i – zapaliti! Danska je, eto, svojim čudom srušila sve dotadašnje teze nogometnih "filozofa" i teoretičara, Schmeichel, Sivebaek, Olsen, Vilfort, Poulsen, Larsen, Brian Laudrup i društvo u finalu su svladali Njemačku 2:0 i pokorili nogometnu Europu...
Mogli bismo nogometna čuda nabrajati unedogled, spomenimo samo neka, najznačajnija, koja se najviše pamte. Primjerice, grčko osvajanje Eura 2004. godine u Portugalu, kad je Nijemac na klupi Grka, Otto Rehhagel, u južnjačku, temperamentnu naciju, ubrizgao njemačku disciplinu i odgovornost. I unatoč manjku talenta, osvojili su Grci naslov. Ili čudesni naslov engleskog prvaka Leicestera 2016. godine, svi su očekivali da će kad-tad posrnuti, no držao je Leicester visoku razinu forme cijelu sezonu i zasluženo iza sebe ostavio favorite. Pa Maradonino osvajanje naslova prvaka Italije s Napolijem 1987. godine, napokon je jug Italije srušio sjever.
Nadalje, Brian Clough je s Nottingham Forestom 1977. godine ušao u englesku Prvu ligu, u sljedećoj je sezoni osvojio naslov prvaka, potom i dva uzastopna naslova europskog prvaka! Pa Liverpoolov preokret u finalu Lige prvaka u Istanbulu protiv Milana, od 0:3 do 3:3 i pobjede nakon izvođenja 11-eraca...
A ove je sezone potpisnik pravog nogometnog čuda Igor Jovićević (48), trener "osakaćenog" Šahtara. Momčad iz Donjecka, koja već godinama gostuje, ove sezone u Ligi prvaka oduševljava igrom i bilježi sjajne rezultate. Senzacionalna startna pobjeda u Njemačkoj protiv Leipziga 4:1, te "domaći" 1:1 remiji u Varšavi protiv Celtica i madridskog Reala, uz poraz u Madridu 1:2, drže Ukrajince na trećoj poziciji s velikim izgledima da će dočekati europsko proljeće (Celtic ima samo jedan bod).
A prije mjesec i pol, uoči ždrijeba skupina Lige prvaka, svi su, ali baš svi, priželjkivali taj okrnjeni Šahtar, kojeg su besplatno, uz blagoslov FIFA-e, zbog rata u Ukrajini napustili najbolji igrači. Šahtar u skupini bio je označen kao "jackpot", kao sigurnih šest bodova u dvije utakmice. Papir, eto, svašta trpi...
I dok je Šahtar godinama bio "europski Brazil u malom", danas je to baš ukrajinska momčad, sa samo trojicom stranaca: Taylor (Brazil), Traore (Burkina Faso) i Đurasek (Hrvatska)... I zagrebački dečko, Igor Jovićević, maestralno kormilari nemirnim morem Lige prvaka. Dinamovo igračko dijete i velika Realova nada ispisuje najljepše trenutke svoje trenerske karijere, hvale ga svi europski mediji, pa je tako španjolska "Marca", nakon varšavskog remija s Realom (Madriđani su izjednačili u posljednjim sekundama dvoboja!), istaknula:
- Jovićević je stvorio veliku momčad. Šahtar igra jako dobar i lijep nogomet, svaka mu je akcija smislena i povezana i počinje od obrane koja zna s loptom. Tako igra samo momčad koja nosi potpis velikog trenera...
Razgovarali smo s Jovićevićem i najprije nam je rekao:
- Opterećeni smo ratom u Ukrajini, ali dečki daju sve od sebe na terenu i oduševljavaju nogometni svijet. Stalno putujemo, nemamo dom, spavamo u hotelima, misli igrača su u Ukrajini, ali opet se uspijevaju fokusirati na nogomet. Ma svaka im čast, svi su nas otpisali prije natjecanja, a mi sad imamo veliku mogućnost prezimljavanja u Europi – kaže Jovićević, koji je kao silno nadareni tinejdžer otišao iz Dinama u madridski Real.
Bio je tada, početkom 90-ih godina, označen kao jedan od najvećih talenata europskog nogometa, ali ozljede su ga sputale i nije napravio igračku karijeru kakva se očekivala...
- Sudbina je valjda htjela da je baš protiv Reala, u kojem se nisam realizirao kao igrač, moja momčad izgledala na travnjaku fantastično. Neopisivo sam ponosan na svoje dečke...
A kad smo već kod sudbine, istaknimo da je Jovićevićevu igračku karijeru omela teška ozljeda koljena. I to u Ukrajini, u Kijevu, 1995. godine, na utakmici mladih reprezentacija Ukrajine i Hrvatske! A sad s ukrajinskim klubom doživljava najljepše trenutke u trenerskom poslu. I kad smo već kod sudbine, pitali smo Jovićevića kako to da nije, prije dvije i pol godine, uspio u svom Dinamu?
- Ne bih se želio previše vraćati na tu temu. Činjenica jest da na temeljima prošlosti možemo izgraditi bolju budućnost, iskustvo nam donosi pouke. Gledajte, u Maksimiru sam davao sve što sam mogao, ali to možda u onim trenucima nije bilo dovoljno! Volio sam Dinamo, volim ga i uvijek ću ga voljeti, to je klub mog života, ali jednostavno nije išlo. Mnogo se toga nije poklopilo. Harala je pandemija koronavirusa, igrači su bili nezadovoljni zbog smanjenja plaća, mučna je situacija bila s mojim prethodnikom Bjelicom, pa mi je onda u to vrijeme umro i tata... Svašta se događalo u tom kratkom razdoblju i ostao sam na plavoj klupi samo tri mjeseca – kaže Jovićević.
Na Igorovu se primjeru potvrdila biblijska izreka da "nitko nije prorok u svojoj zemlji", doma je najteže raditi, uvijek je to poseban pritisak. No, kako sudbina piše svoje romane, a dosad je Jovićevića sudbina uvijek povezivala sa zemljama i klubovima koji su mu obilježili igračku karijeru, moglo bi se dogoditi i da dečko sa zagrebačkog asfalta dobije još jednu trenersku priliku u Maksimiru...
- Zašto ne? Tata mi je dugo godina igrao u Dinamu, ja sam počeo igrati u Dinamu, sin mi je igrao u Dinamu, u srcu mi je Dinamo! Tko zna što donosi budućnost. A moja je teza da čovjek mora budan sanjati! Kao što sad sa Šahtarom živimo nogometne snove i vjerujemo u čuda, jer da ne vjerujemo u čuda, onda ova mlada momčad ne bi mogla ispisivati ovakvu povijest u Ligi prvaka. Dakle, sve je u životu moguće. Pa tako i moj povratak u Dinamo, kojem želim svu sreću u preostale dvije utakmice u Ligi prvaka – rekao nam je Jovićević.
U četvrtak su nogometaši Šahtara otputovali u Lavov, u kojem bi u nedjelju trebali igrati ukrajinski derbi s kijevskim Dynamom. Tako je, naime, odlučio Ukrajinski nogometni savez.