S jedne strane stoji stanje nereda. Bez zakonitosti i sklada, uz dodatak ekstremnog meteža. No u drugom kutu čuči stanje potpune cjelovitosti. Bez potrebe za kozmetičkim zahvatima, usavršavanjem ili korekcijama. Kada se dva oprečna svijeta sudare, nastaje "savršeni kaos" obojen crno-plavim tonovima. Dok Inter lebdi kroz stratosferu optimizma, dolaskom na prag "klempavog" trofeja, note prethodnog razdoblja nisu odisale aromom nade. Upravo suprotno.
Protekle je godine, pak, obilježio "rollercoaster emocija". Spremivši u klupske vitrine prvi scudetto nakon ere Joséa Mourinha, koji je klub 2010. napustio okitivši se trostrukom krunom (Liga prvaka, Serie A i kup), Antonio Conte nakon dvije sezone raskinuo je suradnju s Nerazzurrima, ostavivši ih na krovu talijanskog nogometa. Bilo je to prije samo dvije godine, a ujedno, bila je to i samo prva od "kapi" koje su privremeno "prelile čašu" kluba s Giuseppea Meazze. Ljubav između 53-godišnjeg talijanskog stratega i milanskog kluba počela je pucati paralelno s pojavom, dotad, nepoznatog virusa u kineskom Wuhanu.
Dugovi i želja za prodajom
Za tren oka, svijet sporta preplavile su masovne odgode koje su, obrnuto proporcionalno, značile i nezapamćeno niske prihode u blagajnama. Bio je to posebno bolan "kroše" za europske gigante. Naročito za one koji su pandemiju već dočekali na konopcima ringa, na rubu sudačkog odbrojavanja i pada u konačni nokdaun.
Vlasnik Intera, kineski biznismen Steven Zhang, ušetao je na trening samo tjedan dana nakon osvajanja scudetta, najavivši rezanje plaća, a paralelno i manje klupske ambicije u, tada, nadolazećem razdoblju. S obzirom na ozbiljnost situacije, kineski milijarder posudio je 292 milijuna eura od američke tvrtke Oaktree Capital Management, a zadnju ratu posuđenog novca trebao bi vratiti u svibnju iduće godine. Javna je tajna i kako je Zhang bio zainteresiran i za prodaju kluba, iako je javno negirao takve glasine.
Goruća financijska situacija odrazila se i na utrobu šampionske momčadi. Romelu Lukaku je Inter zamijenio Chelseajem, u uvjerljivo najvećem izlaznom transferu u klupskoj povijesti za 113 milijuna eura, dok se odlazak Achrafa Hakimija u PSG, istog ljeta, smjestio na treće mjesto te ljestvice, s odštetom od 68 milijuna eura. Upravo tih dana odvijala se i drama s Christianom Eriksenom, nakon potresnih scena s utakmice Europskog prvenstva između Danske i Finske, u kojoj je danski playmaker bio na rubu smrti, zbog čega je i dugo izbivao s terena. A onda je, u jeku nedaća, u svlačionicu ušetao Simone Inzaghi.
- Prvo što mi je prošlo kroz glavu bili su zahtjevi nakon mog dolaska u klub. Inter je tražio da ostvarim plasman u nokaut fazu Lige prvaka prvi put nakon 11 godina - prisjetio se 47-godišnji trener nakon rezervacije puta za istanbulski finale 10. lipnja.
Dok je Simone tijekom igračkih dana bio u sjeni dvije godine starijeg brata Filippa, kasnije se kristalizirao u boljeg stratega, uzmemo li u obzir kako Pippo trenutačno vodi Regginu u Serie B. Osim što je debelo nadmašio prvotne klupske ideje, Simone je postao tek drugi talijanski trener u povijesti koji je odveo Inter do finala Lige prvaka. Prvi je bio Giovanni Invernizzi, koji je takav scenarij režirao davne 1972., kada je u finalu poražen od Ajaxa.
Sponzor ih ne plaća
Dok su prethodno desetljeće obilježili nesmotreni financijski izleti, koji su, u konačnici, i na trenutke doveli klub blizu "prosjačkog štapa", Inter se okrenuo održivijem modelu, vrijednom dugo sanjanog europskog iskoraka. U tom kontekstu, posebno dojmljiv je podatak kako je udarna postava iz uzvratne utakmice polufinala protiv Milana koštala klub tek 114 milijuna eura. Glavni čovjek tog slaganja momčadi je Beppe Marotta. Krajnje avangardan podatak u eri nemoralnih nogometnih poslova. U prilog financijskoj ravnoteži ide i kupnja novog (starog) junaka.
Lautaro Martínez plaćen je 25 milijuna eura, a u potvrdi ulaska u finale potvrdio je specijalizaciju za milanske derbije, zabivši već osmi pogodak Milanu, više negoli bilo kojem drugom klubu otkad nosi crno-plavi dres. I samo ruho finalista Lige prvaka posebna je priča. Za razliku od praktički svih klubova, a naročito velikana takvog renomea, dres igrača Intera u posljednje vrijeme ne krase gigantski sponzorski natpisi. Iako su potpisali ugovor s tvrtkom DigitalBets vrijedan 80 milijuna eura, dogovor je puknuo nakon što klub do ožujka nije dobio niti centa za tekuću sezonu.
Očajnička potraga za novcem
Ipak, zalazak u poznu fazu elitnog natjecanja upumpat će u blagajnu i prijeko potrebnu financijsku injekciju, vrijednu obnove suradnje s važnim imenima. Prvi u redu stoji Edin Džeko. "Bosanski dijamant" s 37 godina udarna je Interova napadačka igla, a uskoro bi ga na stolu mogao dočekati i novi ugovor, s obzirom na to kako mu tekući istječe posljednjeg dana lipnja. Identičan scenarij mogao bi dočekati i kapetana Samira Handanoviča te Francesca Acerbija, kojima ugovor također broji posljednje dane. S druge strane, iduće će sezone u istoj situaciji s ugovorom biti još niz važnih aduta, poput Henrika Mhitarjana, Hakana Çalhanoglua, Mattea Darmiana i Alessandra Bastonija, stoga koji novčić viška u blagajni, kao temelj za skorašnju obnovu suradnje, neće biti na odmet.
Interova priča još je jednom prošla brda i doline. Od "puta prema dolje" do dolaska na rub "jackpota". Uz sinergiju navijačke euforije i rezultatskih uspjeha, novi sponzor na prsima trebao bi postati pitanje trenutka. Baš kao i Interov povratak u elitu europskog nogometa, čiji su članovi bili godinama, a što bi sada ponovno, uz čvrste temelje, trebali i postati.