Josepu Guardioli otkucavaju posljednji tjedni sedme sezone na klupi Manchester Cityja. Već ovog vikenda mogao bi peti put osvojiti naslov engleskog prvaka, pred njim je finale FA kupa s Manchester Unitedom za drugi trofej u tom natjecanju, a nakon što je pregazio barijeru zvanu Real Madrid šanse su mu veće nego ikad da 10. lipnja napokon postane prvak Europe. Bio bi to treble kakav je u Engleskoj napravio samo Sir Alex Ferguson 1999. godine s Crvenim vragovima i vrhunac trenerske karijere stručnjaka inovatora koji je bogato darivao svjetski nogomet idejama i vrijednostima, ali zbog vlastitih "demona" i stjecaja okolnosti čak dvanaest godina, od druge trenerske titule osvojene s Barcelonom 2011. nije stigao na vrh Starog kontinenta.
City je oduševio, impresionirao i fascinirao. Ne samo sa 4:0 u srijedu, mjesecima igra briljantan nogomet, a elitni suparnici tek trče za njim. Cinici će reći da ga još samo afrički šamani mnogu spriječiti u osvajanju najznačajnijeg klupskog pehara referirajući se na staru izjavu agenta Yaye Tourea kako su ga prokleli "da neće biti prvi u Europi" nakon što je taj igrač kod Pepa završio na margini. Koliko god to bilo bizarno.
Međutim, Guardiola je metaforički bacio urok sam na sebe. Pep je tiranin i perfekcionist. nogomet ima u malom prstu, ali je uvjeren u svoju mesijansku ulogu. U špilu tih karata kriju se svi uspjesi i neuspjesi, odgovori zašto je dominirao u Engleskoj, a tek je drugi put u finalu Lige prvaka, pritom je prvo izgubio od Chelseaja 2021. godine.. Iako je imao "otvoren budžet" i momčad kakvu je sam želio...
Nikad ni Pep niti Cityev navijački milje nisu patili kao nakon lanjskog ispadanja od Reala. No, taj šok u Madridu bio je konačna katarza. Shvatio je da nešto mora mijenjati, da su od njegovih "genijalnih" poteza (zapravo eksperimenata!) bitniji igrači pobjednici. Kupio je Erlinga Brauta Haalanda, mladu superzvijezdu, ali profil kakvi dotad nisu bili njegovi favoriti, donio dozu okomitosti, počeo dopuštati asovima da više iskazuju osobnost. City je uvijek igrao izvrsno, a sad diše punim plućima.
Guardioline ekipe gaje prekrasan nogomet, tehnički dotjeran, naslijedio je viziju i izričaj Johana Cruyffa i usavršio tika-taku u Kataloniji koju je s preinakama preselio u Englesku. No, na treninzima nije pjesnik, on je diktator i cjepidlaka. Postsovjetska škola. Kako bi vrhunski gimnastičar napravio fantastičnu vježbu na kojoj će mu se diviti svijet potreban je težak rad, brojni padovi sa sprave i ozljede, tako dođe na najveću scenu i ponudi perfekciju automatizma izvedbe. Jednako i iza Pepa i ove ekipe Manchester Cityja stoji krvavi rad, to je visoko šablonizirana momčad s loptom i bez nje (presing!) koju teše do najsitnijih detalja, a ujedno ima sjajne, vrhunske pojedince. neke od najboljih na planetu. sposobno ne samo to provesti nego i ponuditi u igri nešto svoje, nešto više.
Uvijek je bio čovjek čvrste ruke koji voli podviknuti. Takvih je danas malo jer kako su igrači sve bogatiji i slavniji, tako su im i ega veća pa je nerijetko najbolja formula koju prakticira Carlo Ancelotti. Emocionalnom inteligencijom pridobije ih da daju najbolje od sebe, a ujedno pušta da se individualno izraze bez jakih okova unutar kojih moraju funkcionirati. To su treneri-spikeri koji žive od klase igrača koje imaju... Guardiola je potpuno suprotan. Dok oni na taktici rade malo ili prosječno, Pep na njoj beskrajno inzistira. Disciplina u igri i provedba onoga što traži sveto mu je pismo. Pojedinci koji su igrali pod njim znali su istaknuti kako ne podnosi nogometaše veće karizme, uvijek mora biti glavni, ali istina je bila samo jedna - nije trpio one koji ga nisu slušali bespogovorno. I bili spremni otrpjeti kritike. S takvima je ulazio u probleme, nekih se i brzo rješavao. I Lionel Messi je u doba dok je radio pod Pepom bio ponizan, kasnije ga je ponijelo.
Manchester City danas je jači nego ikad jer konačno ima sve. Najjaču momčadsku igru i najkreativnijeg trenera, veliko samopouzdanje i izvrsnu atmosferu i što se specijalno bitno - igrače odluke. Dovođenje Haalanda ekipa je zaokružena točno čovjekom kakav joj je nedostajao, a prate ga vlastitim ljudskim sazrijevanjem De Bruyne, Bernardo Silva, Gündogan, Grealish, Rodri i drugi. Kad sve štima onda Španjolci pišu da je Rodri najbolji veznjak na svijetu, a još u studenom i prosincu Luis Enrique ga je na Mundijalu držao na mjestu stopera.
Svemu tome pomoglo je što Pep nije isti. Ne može protiv vlastite prirode, ali shvatio je da nekad i igračima mora dati oduška. Da pokažu svoj personality što su i oni svjesni da moraju činiti kako bi dobivali kad je najteže. To se očitovali i u burnoj reakciji De Bruyne za vrijeme utakmice kad mu je pametovao sa strane. Nije progutao jer više ne želi gutati kao prije. To je jedna od novih slika Cityja. Trener ga je čvrsto zagrlio. Jasno je da bez frajera i pobjednika nema velikih rezultata, Pep je malo popustio uzde.
Treble je blizu, ali Liga prvaka je jedina opsesija. Realu nisu dali šanse, Inter je skromnija momčad od Madriđana, no fizički je moćnija, trkački spremnija, ali pitanje je s kakvom to taktikom može imati izgleda? Simone Inzaghi nije defenzivac, iako igra 3-5-2 njegov je nogomet pretežno napadački, no koju god strategiju izabrao Manchester City jedino može pobijediti samog sebe, a Talijani se nadati da će im nešto ponuditi... Opet, nogomet je to, režira drame, u njemu ništa ne treba isključiti. Po onome kako sada funkcionira Guardiola ne bi trebao raditi čudesne vratolomije kao u finalu s Chelseajem kad je igrao bez zadnjeg veznog. Valjda smo u pravu da je naučio sve lekcije i svladao samoga sebe. Valjda...
Ostao mu je samo završni korak i šamani će pasti na tjeme. Navijači su u euforiji, čini se da su sve kockice posložene, da sad ima i zanos, i ozračje i igru pred kojima i prokletstva blijede. Za one koji u njih vjeruju. Je li to to?