Sve je to uobičajeno glamurozno. Preko 75 tisuća gledatelja na raskošnoj Allianz Areni, među kojima 3750 navijača iz kvote Real Madrida. Travnjak top class, gotovo cijeli svijet uz tv prijenos, dva velika imena povijesti najpopularnije i najmasovnije svjetske igre. No, izdvojit ćemo tri detalja, koji zapravo nisu detalji nego važni faktori ovog polufinalnog dvoboja...
Kad igraju velike momčadi, na velikoj sceni, za veliki ulog, puno toga u kontekstu kvalitete predstave imaju suci. U proteklih godinu-dvije osjeća se eskalacija pritisaka na djeljitelje pravde, u tijeku je i opetovana kampanja kontra VAR-a, a svaki bolji ili lošiji trener, jači ili slabiji klub, važni i sporedni igrači, upravo u sucima pojačano ističu alibije za svoje neuspjehe. Ili neučinkovitost.
Tri detalja
Clemente Turpin je visoko kotiran sudac čim je određen (i) za ovo polufinale posljednje Lige prvaka u aktualnom formatu. No, način na koji je taj Francuz odradio 90 minuta na Allianz Areni je ogledan primjer vrhunskog, a nenametljivog suđenja. Lakoća kojom je Turpin donosio odluke, mirnoća kojom je pokazivao dva puta na bijelu točku, ili odmahivao na neke (rijetke) pokušaje pritiska padanjem u kaznenom prostoru, sve je to djelovalo kao da je taj zadatak bio najjednostavniji na svijetu. No nije, nego je, uz korektno ponašanje igrača, trenera i “klupa”, Turpin svojom briljantnom dionicom proizveo taj dojam lakoće. Kad suci ovako sude, puštajući igru, s osjećajem da se ne sjecka nego pazi na granicu oštrine i agresivnosti, onda nogomet poprima obrise onog na čemu je postao najpopularniji sport. To je igra.
Polufinalni dvoboj bio je tehnički dobar, ne senzacionalan, ali ipak na razini polufinala LP. Dinamika je bila bolja, neizvjesnost važan doprinos zanimljivosti, a u konačnici, uz četiri pogotka, taj faktor neizvjesnosti bitno će određivati atmosfera prije i za vrijeme uzvrata na Bernabeu. Blaga prednost ide na stranu Reala zbog domaćeg okruženja, ali ovaj Bayern, iako je kvalitativno ipak “tanji” nego kadar Carla Ancelottija, dovoljno je moćan da može stvoriti probleme i eliminirati Blancose. Iako je Real u 23 od 24 uzvrata nakon remija u gostima prolazio (samo 1 pao, 1991., protiv Spartaka Moskve), a Ancelotti u 9 utakmica protiv Bayerna (6 s Milanom i 3 s Realom) nema niti jedan poraz (3 pobjede i 6 remija), Madriđani će morati biti na svom najboljem nivou ako žele izboriti finale na Wembleyu...
Drugi “detalj” ovog dvoboja u Munchenu je igrački. Na obje strane bilo je izvanrednih individualnih vrijednosti, fizički moćnih, brzih, izdržljivih. U pojedinim fazama dolazili su do izražaja moćni Vinicius Jr, pa Sane, Musiala, ili Rüdiger, Rodrygo. No, potez utakmice koji se najviše ističe je jedna okomica koja je Viniciusa dovela samog pred golmanom domaćih. Autor je bivši Bayernov broj 8, Toni Kroos. Igrač koji igra nogomet, nogometaš koji vidi unaprijed ono što neki ne vide i nakon što se nešto odigra. Njegovo dodavanje kroz srce sredine-obrane domaćih za Viniciusa, koji je sjajno umakao Kimu, je oda inteligenciji, viziji i prevlasti igre.
I nastavno na taj detalj i treći... Čovjek koji je zamijenio Kroosa, a zove se Luka Modrić, na sličan je način “poslao” Viniciusa samog pred Neuerom, ali je njemački vratar ovaj put bolje reagirao nego u statičnosti kod prvog gola. Luka Modrić odigrao je 20-ak minuta sa sučevom nadoknadom, i donio je Realu točno ono što mu je trebalo u finišu utakmice, koja se gubi 1:2, a postoji strah od primitka i trećeg pogotka. Kao kapetan i najiskusniji igrač Modrić je umirio dinamiku utakmice u korist gostiju, koji su potom iz kaznenog udarca ostvarili 2:2...
Bayern je pružio najbolje što ima, Real baš i ne
Svoju najblistaviju trofejnu eru, jaču nego onu iz vremena Di Stefana i kompanije 1950-60-ih, Real Madrid ostvario je upravo uz ova dva igrača nogometa. Modrić od 2012., a Kroos od 2014., onaj su jezičac na vagi koji donosi prednost Blancosima. Nijemac u 35., Hrvat u 39. godini prkose prevlasti atleticizma koji prijeti da će nogomet svesti na “trku s loptom” i učiniti ga dosadnim i predvidljivim. Naravno da se bez moćnih igrača ne može, ali kako ukazuju i Bayernova situacija, nisu dovoljni moćni bočni igrači kao Musiala, Sane, ili sjajna devetka kao Kane, ako nema veznih znalaca koji će koristiti njihove fizičke potencijale hraneći ih kvalitetnim dodavanjima.
Bayern je, realno gledano, pružio najbolje što trenutno može, a Real nije bio baš u svom elementu. Što može biti znak odnosa na Bernabeu u uzvratu. Real i kad nije dojmljiv u ovoj sezoni onda potvrđuje drugu vrijednost. To je prilagodba situaciji na terenu, ponizno pribjegavanje “defenzivnom bloku” i borba da se odoli pritisku suparnika. S takvim gardom su se izvukli iz svih natjecateljskih problema u ovoj sezoni, što je simbolično bilo najvidljivIJe u Manchesteru. Bayern je veliki klub, jedan od najvećih, ali da se prepoznati da više nije monolitan i jasnih ideja kako funkcionirati. Stara garda upravljača, koji su nekoć bili fantastični igrači, a potom i sjajni voditelji kluba, nemaju za sada uvjerljive nasljednike. Rummenige, Hoeness i društvo trebaju osvježenja i nove ideje, jer osim “bijega” važnih igrača posljednjih godina, stalni stresovi oko trenera samo snaže da u Sabener StraSse 55 trebaju reset. Zatvaranje jedne i otvaranje nove ere. Neovisno o ishodu na Bernabeu...
