Uskoro - 7. listopada - bit će točno 20 godina kako je Zvonimir Boban odigrao svoju oproštajnu utakmicu. Oproštaj je bio spektakularan, nitko ni izbliza na ovim prostorima nije napravio nešto slično. Više od 30.000 gledatelja tog je dana u Maksimiru na terenu vidjelo nisku svjetskih klasa.
Van Basten, Baresi, Maldini, Ševčenko, Rivaldo, Rijkaard, Desailly, Savićević, Matthäus, Bergomi, Papin, Weah, Serginho, Leonardo, Viduka, Rui Costa, Redondo, Costacurta, Massaro, Vlak, Mlinarić, Kranjčar... čak i Goran Ivanišević ili Dino Rađa. Spektakl!
Zvone Boban na kraju je spektakla očiju prepunih suza otrčao počasni krug... I do današnjeg dana više nije kročio na Maksimir.
Za nešto više od mjesec dana bit će točno 20 godina od Bobanovog oproštaja. Međutim, ta se obljetnica neće dogoditi, jer legendarni kapetan Vatrenih, ali i Dinama vraća se u Maksimir. Zajedno s predsjednikom UEFA-e Aleksanderom Čeferinom uživo će svjedočiti Dinamovoj utakmici protiv Chelseaja, koja se igra u sklopu 1. kola Lige prvaka. U Maksimiru su nam - doduše neslužbeno - potvrdili da će Čeferin i Boban doći na Chelsea.
Boban nije slučajno zaobilazio Maksimir 20 godina. Još 2006. - dok samo zajedno radili u Sportskim novostima - pričao je da neće nogom kročiti na stadion, dok god tamo glavnu riječ vodi Zdravko Mamić.
"On nam je svima ukrao Dinamo, nema teorije da kročim u Maksimir dok god Mamić tamo vodi glavnu riječ."
Zvone Boban je veliki, veliki dinamovac. Njegov je otac Marinko u Imotskom, u gnijezdu Hajdukovih navijača, bio jedan od rijetkih povjerenika iz tog kraja, ljudi koji su živjeli za Dinamo, učlanjivali ljude u Dinamo, pohodili gotovo sve utakmice. Marinko je svoju zaluđenost Modrom bojom prenio i na sinove Dražena i Zvonu. Zvone je kao talentirani dječak bio neko vrijeme u Hajduku, ali Dinamo je i tada bio njegov jedini izbor. Na Poljud je stigao s Dinamovom naljepnicom na torbi.
Ne treba stoga previše pojašnjavati s koliko je boli i gorčine Boban "branio" svoju odluku da ne ide "svoj" u Maksimir. Zvone je nekoliko godina živio u sobi na "Hitrec - Kacijanu", Dinamov stadion bio mu je dom. Međutim, jedno je bilo sigurno - Boban svoj stav neće promijeniti prije nego što se promijene odnosi u Maksimiru. Ne postoji osoba na ovom svijetu koja njegove tako čvrste odluke može "omekšati".
Boban je stoga sam odlučio da je došlo vrijeme za povratak. Očito drži da Zdravko Mamić više ne upravlja klubom kao što je to radio svih prethodnih godina. Iz Maksimira sve češće doista dolaze signali koji upućuju na to. Ante Čačić ljetos nije bio izbor Zdravka Mamića, a ipak je postao trener. Doduše, neki njegovi favoriti nisu došli svaki iz svojih razloga, ali Čačić nije bio njegov izbor. Nego izbor Uprave kluba.
Prije nekoliko tjedana svjedočili smo tome da je Zdravko Mamić dogovorio dolazak stopera Osijeka Leona Barišića i to za dva milijuna eura. Mamić i Bjelica - koji je tada još imao poziciju odlučivanja u Osijeku - dogovorili su sve detalje transfera kojeg je Uprava Dinama trebala tek formalno blagosloviti. Što se nije dogodilo i transfer je propao. Zimus je Mamić dogovorio povratak Romea Jozaka na mjesto sportskog direktora, Uprava kluba je i to "izminirala", premda je Jozak već imao kupljene karte za Zagreb.
Boban - dakle - drži da Mamić više nema u Maksimiru Dinamo kao svoju igraču, a dolaskom u Maksimir svakako daje i podršku aktualnoj Upravi kluba. Koju mnogi osporavaju, unatoč sjajnih rezultata koje Dinamo svake godine ostvaruje. Ne postoji klub na ovim prostorima koji se može mjeriti s Dinamom.
Netko će možda pomisliti da je Čeferin kao Bobanov šef bio taj koji ga je natjerao da ide na utakmicu, ali nema šansi. Napokon, nije li Dinamo i jesenas i proljetos igrao europske utakmice, a Boban je već bio zaposlenik UEFA-e, pa ipak nije pohodio Maksimir. Odluka je samo Bobanova i ničija više.
Kad smo već kod Čeferina, i on je kao predsjednik UEFA-e izborom utakmice u Maksimiru odao priznanje svemu što Dinamo radi. Mogao je Čeferin za otvaranje sezone Lige prvaka - što je uvijek jako bitan događaj - izabrati daleko atraktivnije europske stadione, ali izabrao je Maksimir. Naš derutni stadion na kojem istočna tribina zjapi prazna jer je opasna po život, a sve ostale tribine izgledaju skoro pa sablasno staro i trošno. Čeferin, međutim, na svoj način šalje poruku da kao predsjednik svih europskih klubova drži jednako do "siromašnih i derutnih" kao i onih "bogatih i raskošnih".
Može li Čeferinov dolazak na otvaranje Lige prvaka biti i poruka premijeru Plenkoviću i ZG gradonačelniku Tomaševiću da je doista došlo vrijeme da se i oni pokrenu te da napokon starta projekt izgradnje novog stadiona u hrvatskoj metropoli? Da se, kada opet dođe, ne moraju crvenjeti što ga moraju ugostiti na stadionu kakav kulturna Europa ne poznaje već 30 i više godina...