Jednom prilikom imao sam rijetku prigodu da s milijarderom razgovaram o nogometu. Jedno je pitanje bilo intrigantno. Zašto bogataš uđe u nogomet, zbog strasti, neizvjesnosti ili zato što je tako bliže običnom svijetu i umiruje biznis savjest?
- Nogomet se voli ili ne voli i to nije presudno. Ugodno je sudjelovati u nečemu što šire mase navijača usreći. No, nije to presudno već i zbog činjenice da kad izostaje željeni rezultat, onda stvari nisu baš ugodne. Jedno je, međutim, nedvojbeno, biznismeni će uvijek na raskršću dvojbi što mu je raditi odabrati interes biznisa. Sve drugo nije logično njihovoj naravi...
Kada je ulazak globalnih bogataša u svijet nogometa poprimio masovni trend, od početaka milenija, tadašnja Serie A, tretirana kao nogometni NBA, počela je gubiti snagu. Jedan od ključnih razloga jest što su talijanski bogatuni upali u ralje ekonomske krize u državi, ali i u niz kaznenih procesa koji su počeli sjeći korijene nezakonitih odnosa i suradnje politike i biznismena. Neki su se bogataši predali vlastima i završili u zatvoru, neki su počinili suicid, neki su se izvukli nakog godina procesa zbog bankrota i korupcije. Talijanski je nogomet posrnuo, a na toj matrici bogataških upliva rapidno su rasli slični odnosi u Engleskoj, Španjolskoj, Francuskoj. Tek je Njemačka ostala čvršća u naumu da se ograniči mogućnost jednog dominantnog vlasnika.
Jasni nagovještaj
Spomenute promjene bile su vrlo jasni nagovještaj u kojem pravcu ide nogometni sport. Najpopularnija sporedna stvar na svijetu pretvorila se postupno u vrlo popularnu važnu profitnu industriju. Pod svoje su tu industriju uzeli veliki igrači globalnog krupnog kapitala, te su snagom financijskih i inih resursa nametnuli svoja pravila igre. U kojima je zapravo igra sporedna stvar, a kolanja rijeka novca ključna briga. Činjenica da je američki i azijski krupni kapital preplavio Stari kontinent kontinuirano mijenja pristupe nogometnog sportu u odnosu na nekadašnja, romantičnija vremena kada ga je pogonila strast prema igri i navijanju.
Taj se proces mogao nazrijeti već i onomad kada su, prioritetno engleski klubovi, krenuli značajnije razvijati trend plasmana na azijsko tržište. Njihove turneje i promocije ciljale su mnoštvo fanova Premier lige i izvoz proizvoda (dresovi, suveniri, TV pretplate...), ali su i tako potakle inicijativu obrnutih smjerova, dolazaka tamošnjeg kapitala u Europu. Ili kroz pojedinačne vlasnike, ili kroz fondove, vlasničke strukture su se bitno počele mijenjati. Potvrdilo je to i mnoštvo američkih ulaganja u sport kojeg su Amerikanci do ne tako davno smatrali dosadnim. No, više od svega američka ulaganja ukazivala su da je u tijeku era kada je nogomet iznimno profitabilan globalni biznis.
Sve navedeno, i mnoštvo drugih faktora iza kulisa, pojednostavljaju razumijevanja epohalne borbe FIFA-e i UEFA-e s jedne, te (naj)bogatijih klubova zapadne Europe s druge strane. Povod je raspodjela golemog financijskog kolača koji se stvara u i oko nogometa, odnosno kontrola političkih strateških odluka koje utječu na te raspodjele. Prevlašću davanja prioriteta interesima kapitala, a ne općem interesu nogometnog sporta i svih njegovih aktera, koji su, siromašniji ili bogatiji, neraskidivo vezani za (ne)uspješnost njegova razvoja, došlo je do velikog raskola. Toliko dubokog da je ne baš prisne odnose čelnika FIFA-e i UEFA-e ujedinilo u suprotstavljanju rastakanja temelja nogometa kakvog poznamo.
Real i Barca predvodnici
Predvodnici elitističkog reorganiziranja nominalno su dva simbola svjetske nogometne prevlasti, Real Madrid i Barcelona. Ključno je da Real i Barcelona snagom svojeg brenda daju snagu onim interesnim lobijima koji forsiraju da 20-ak elitnih klubova milijarde prihoda dijele između sebe, a ne s ostalima (“obični nogometni svijet”). Iz tih interesnih lobija dolaze i milijarde početnog kapitala koji bi trebao smekšati početne negativne posljedice bijega od sustava FIFA-UEFA i običnog nogometnog svijeta.
Svaki put kada se pripremaju novi ugovori za UEFA-ine kupove, odnosno TV i marketinška prava, pojačava se ta priča o tzv. Superligi. Ako je do sada ona djelovala u 3-4 navrata proteklih 20-ak godina kao alat za izvlačenje što više interesa bogatijim klubovima i ligama, sada je ipak opipljiva argumentacija da ti “igrači” zbilja imaju tu ludu ideju kao realnu ambiciju. Jedan od manje očekivanih prijepora da krenu snažno u realizaciju jesu reakcije politike iza kulisa. Superliga ne samo da bi promijenila povijesni habitus nogometnog sporta, nego bi direktno ugrozila nacionalne lige, posljedično ekonomske interese države i napose raspoloženje društva u cijelini. Preveliki je to uteg političkim kastama u svim zemljama, pa čak i u onim bogatijima odakle dolaze inicijative za novu nogometnu planetu.
UEFA je u eter pustila nacrte reforme najbogatijeg svjetskog nogometnog natjecanja, Lige prvaka. Na taj način opipava puls javnosti, ali i šalje poruku bogatim “odmetnicima” o isplativosti ostanka u sustavu. UEFA mora novitete izglasati idućeg mjeseca na zasjedanju Izvršnog odbora, a po tim novim formatima startalo bi se 2024.
Predložen kompromis
Predložene promjene su, naravno, kompromis s interesom bogatijih i važnijih, te vitalnim interesom preostalih, odnosno 99% aktera nogometnog sporta. S ukupno sto utakmica više (od 125 na 225) u sezoni, s uvođenjem četvrtka kao trećeg dana lige, s povećanjem utakmica do finala (od 13 sada na 17-19) i nadasve s uvođenjem dodatna četiri mjesta (sa 32 na 36), te kriterijem rejtinga, a ne samo plasmana, očito se želi udobrovoljiti bogate klubove. Koliko ih to može zadovoljiti, vidjet će se. Više utakmica je više prijenosa, prihoda od gledatelja, marketinga. No, u odnosu na nagrade od 300-500 milijuna eura u Superligi, Liga prvaka i u novom formatu i dalje ne može toliko povećati premije za polufinale i finale. Do sada je pobjednik mogao inkasirati do 110 milijuna.
Kako god bilo, borba za Ligu prvaka više nije stvar borbe samo bogatijih na štetu drugih koji to nisu, nego je ovo borba doslovno za nogometni sport i očuvanje njegovih temeljnih odrednica. Treba se nadati da će UEFA sa FIFA-om u tome uspjeti, da taj nogomet ne bi doista postao krajnje sporedna stvar svakome osim 20-orici elitista i njihovim klonovima po državama...