Nogomet je prekrasan sport koji je postao najpopularniji na svijetu zbog jednostavnosti igre. Među inim razlozima globalne popularnosti su neizvjesnost koju donosi, vječna rasprava o tome tko je i što je bolje ili nije. Načelne odgovore dobivamo kroz vrijeme. Stvar je u tome da do tada izblijede promicani stavovi i ne proglašavaju se pobjednici rasprava i procjena. Navijački je to logično, za struku baš i nije. No, to je dio igre…

Ovog tjedna dogodilo se prvi puta nakon 16 sezona da u četvrtfinalu Lige prvaka neće biti ni Lionela Messija niti Cristiana Ronalda. Europski mediji su, po logici svog poslanja, posvetili puno pažnje događanju s prizvukom epohalne izvanrednosti. Mediji su jedinstvenost trenutka uokvirili najzvučnijom tezom “Pad Bogova”, ostavivši još malu dvojbu “je li konačan...”

Jesu li Bogovi nogometa doista pali ovog tjedna, retoričko je pitanje koje i nema neke logične osnove. U proteklih desetak godina postavljalo ga se u nekoliko navrata, obično kada bi neki rezultat šokirao Barcelonu, Real ili Juventus. I u pravilu je svijet medija nakon prvih većih pobjeda istih aktera diktirao scenarije o “Povratku Bogova”…

U old school doživljajima nogometnih odnosa ovim bismo temama pristupili, naravno, nogometno! To je bit priče, neopterećena potrebama medijskog tutnjanja za povećanjem klikova, interesima sponzora i marketingu koji počiva (i) na snazi brendova kao što su Messi i Ronaldo, Barcelona i Real, Juventus i ini. Događa li se nešto senzacionalno kad je u pitanju njihova sudbina?

Različite vrste

Messi je, po mom skromnom sudu, druga vrsta igrača u odnosu na Ronalda. Argentinac je prije svega Igrač, a uz to je izvanredan i kao strijelac. Portugalac je iznad svega top strijelac, uz to vrlo dobar igrač. U toj razlici treba gledati i na evoluciju završnice njihovih veličanstvenih karijera. Naime, iako su njihove ere izuzetno individualizirano tretirane, činjenica jest da oba božanstva navijača ne bi dostigli vrhove i potvrdili svoje fantastične potencijale da nisu igrali u top momčadima.

Messi je eksplodirao u najtalentiranijoj generaciji u povijesti Barcelone. Ronaldo je iskoračio u zenitu neponovljive ere Alexa Fergusona i njegove top generacije Uniteda. U drugom činu Barcelone, po odlasku Xavija, Inieste, Puyola, Alvesa, u sada odličnoj, ali ipak manje povijesno upečatljivoj škvadri sa Suarezom, Rakitićem i drugima, Messi je pridonio osvajanju trofeja, ali i sudjelovao u padovima. Naposljetku, u neredu klupskog upravljanja, odlasku spomenutih aktera druge Messijeve ere, ostao je predvodnik momčadi koja nema snagu biti u ozbiljnoj borbi za vrh(ove)...

Ronaldo je svoju karijeru podijelio na više klubova i era. U Manchesteru je dostigao ciljeve, iskoračio u svijet nogometa i glamura kao “gospodin Savršeni”. Da bi se potvrdio, izabrao je najglamurozniju sredinu, Real Madrid. Tu je doživio zenite jer se od 2013. složila grupa vedeta koje u Madridu smatraju na istoj razini, ako ne i višoj, od najslavnije Di Stefanove generacije. U toj momčadi Ronaldo je bio zadužen za realizaciju igre kojom su Modrićevi Blancosi povijesno rekordno dominirali uglavnom u Europi. Kad je osjetio da to više nije to, za njega, otišao je u Juventus s ambicijom da pokaže svima, pogotovo Realu, da je on taj koji može jedan klub u potrazi za iskorakom odlučno pogurati na tron.

Poanta u momčadi

Pokazalo se, međutim, nešto drugo što potvrđuje (i) Ronaldovu zbilju. Real je nastavio relativno dobro igrati, ali nije imao više realizatora koji će okruniti rad momčadi. Juventus je u stalnom padu, jer Ronaldove dobre brojke realizacije nisu podigle razinu momčadske igre. U obje varijante, kao i u Messijevim sudbinama, poanta je u momčadi. Ako ona ne funkcionira, ni Messi, ni Ronaldo ni itko ne može odlučno utjecati na njene krajnje iskorake. Štoviše, pad snage momčadi utječe i na javne doživljaje dimenzije tih Bogova…

S obzirom na različitost profila igrača, nedvojbeno je da je kompliciranija perspektiva Ronalda. Točno je da su i godine važan faktor (Messi je dvije godine i četiri mjeseca mlađi), ali iznad svega strši da Ronaldu treba više kvalitete momčadi kako bi realizacijom šansi potvrdio svoj forte. Messiju je također potrebna kvalitetna razina suigrača, ali on će ih svojim vrlinama u igri učiniti boljima, odnosno sposobnima za veliki iskorak. U kojoj dimenziji obojica mogu biti utjecajni sada, ipak ostaje dilema, kako zbog dobi, umora, tako i zasićenosti, i napose momčadi u kojoj će igrati.

Sukladno svemu uvjerljiv je dojam da Ronaldo i Messi žive prirodne zakonitosti kao i svi, to jest u fazi su silazne krivulje. Prolaznost je dio života uopće, u nogometu je samo brži vremenski okvir. Ništa se dramatično ne događa. Samo se nogometna priča odvija po prirodi stvari. Druga je stvar što je svijet medija, posljedično i nogometa, kontaminiran virtualnim i folklornim lako potrošnim stvarnostima pa su teme o igri postale tek privjesak...