Prošle sezone u ovoj fazi Lige prvaka Italija je imala tri četvrtfinalista. Zato su njihovi analitičari, među kojima niz vjerodostojnih stručnjaka (primjerice Sacchi), bili uvjerenja kako će "barem Inter" ovaj put ostaviti trag Serie A u europskoj eliti.
To su bila logična predviđanja, jer Inter, za razliku od Lazija i Napolija, iskazuje cijelu sezonu visoku razinu forme, moć i kontinuitet uspješnosti. Ispadanje Lazija s Bayernom je najmanje zateklo ikoga na Apeninima. Rimski je klub već duže opterećen neslaganjima trenera Sarrija i predsjednika Claudia Lotita. Uz to razlika u klasi Lazija i bavarske momčadi, i u ovoj turbulentnoj fazi Bayerna, ostaje prevelika za ambicije Rimljana.
Napoli je lani bio prvak Italije, uvjerljiv u igri i pristupima. Onda je egocentrični vlasnik Aurelio de Laurentiis poželio biti naslovnih uloga i taštinom je razmontirao dobro organiziran stručni tim na čelu s Lucianom Spallettijem. Bio je to uvod u razmontiranje grupe, koja se od početka loše osjećala s francuskim trenerom Rudijem Garcijom. Nakon njegove smjene doveden je ‘reciklirani‘ Walter Mazzarri, ali ni on nije trajao dugo. Zamijenio ga je De Laurentis sa slovačkim izbornikom Francescom Calzonom, koji je zapravo bivši pomoćnik u Napoliju. Takav cirkus rezultiralo je onemoćalom momčadi koja je u Barceloni bila samo partner domaćinu da popravi svoju također negativnu atmosferu. Najjači odjek tog gostovanja jest da je De Laurentis nasrnuo na treningu na kamermana ovlaštene televizije jer mu, eto, nije odgovaralo da ga snimaju...
Tako je Italija sve svoje nade u ‘Big five‘ projekt sezone položila u praktičnog prvaka Serie A, milanski Inter. Naime, u novom formatu Lige prvaka, iduće sezone, s četiri aktera više (s 32 na 36), UEFA će počastiti "pozivnicom" jednu od tzv. manjih liga (tu konkurira i Dinamo), potom petoplasiranu ligu po UEFA rankingu, a dva će dodatna mjesta dobiti prve dvije lige po rankingu. Trenutno je baš Italija vodeća, i to ispred Njemačke, Engleske, Francuske i Španjolske. Razlike među njima nisu velike i ljestvicu bodova će na kraju definirati nastupi preostalih aktera do kraja aktualne sezone.
Na stranu ti "detalji", u Italiji je krah u ovoj sezoni Lige prvaka, teško pogodio nogometne aktere i navijače. Italija je prošle sezone bila osvježila svoj ponos, koji je revitaliziran s tri aktera među osam najboljih, odnosno finalistom Intera. Na Apenina i inače teško podnose činjenicu da je nekad najmoćnija nogometna liga u Europi izgubila značaj iz 1990-ih i prvoj dekadi 2000-ih godina. Taman kad su počeli pomalo euforično najavljivati kako se klubovi Serie A dižu u europskim nastupima, kompenziraju financijske manjkove u odnosu na bogatije Engleze, Španjolce i druge s pojačanim entuzijastom i taktičkim organizacijama.
Razočaranje je veliko
Prerano su se očito razveselili i sada, kada je najmoćnija momčad Italije, Inter, doživjela krah protiv jakog, ali ipak ne nedodirljivog Atletica, uslijedile su depresivne analize i vraćanje osjećaja inferiornosti. Jer ako zbilja odličan Inter u prvenstvu, koji dominira u Serie A, a u Europi drži visoku razinu učinkovitosti, u najvažnijem trenutku podbaci, to je znak da je talijanski klupski nogomet i dalje u debelom zaostatku za elitom.
Kao i uvijek, negativni ishod generira dodatne turobne najave, kao što je do prije koji tjedna euforično uvjeravanje o velikom povratku calcia poticalo uvjerenje da bi Inter mogao napraviti završni iskorak.
Nakon finala lanjske Lige prvaka i igre u kojoj je djelovao uvjerljivije u odnosu na Man. City, Inter je umjesto spremnosti za naslov osvježio dvojbe je li to bio ipak slučaj.
Bit će idućih dana teško Simoneu Inzaghiju, jer europsko razočaranje je veliko. Objektivno je ipak da Inter, kao i Serie A, nisu još u takvoj poziciji da se mogu upustiti u ravnopravnije borbe za bogatijima, a s onima koji su više manje-sličnih potencijala uvijek stvari mogu ovisiti o trenutačnoj formi i inspiraciji. Na Metropolitanu Inter je doživio prvi poraz u 2024., i to nakon što je podebljao gol prednosti iz prve utakmice, povevši i u Madridu. Točno je da je Inter imao šansu povisiti vodstvo (Thuram), kao što je i Atletico bio manje "agresivan po standardu" trenera Simeonea. Sve to nije pomoglo da milanska momčad upiše rezultat za prolaz, jer Simeone, koji 13 godina čini Atletico visoko natjecateljski moćnim, i dobro je mijenjao (Depay), ali i više nego mu je običaj, igrao na "igru". Zato ga je ovaj put izvođenje jedanaesteraca nagradilo.
Kao što je Inzaghija ipak nogometna sudbina kaznila, jer se nije baš oslonio na ofenzivniju i proaktivniju igru koja je krasila Inter još od lani, nego je praktično u nastavku čuvao rezultat i branio se s pet u obrani. To je bio manjak hrabrosti i vjere u svoje snage, ili ako želite višak povratka na "staru" školu Talijana kada ziheraštvo prevlada...